142 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Đuro VIDMAROVIĆ Roman „Privremeno neuporabljivo“ napisan je mješavinom književnoga jezika i lokalnih idioma, poglavito zagrebačkoga kajkavskog i zagrebačkoga žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkoga potresa 2020. zalijepljene na mnoge zgrade i palače u Donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog visoke oštećenosti u potresu. Autorica je kao središnju osobu romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje junakinje „Zlatarova zlata“, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe. Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba, odnosno osobu koja je nekoliko naraštaja vezana za Zagreb, što znači da posjeduje sve osobine kako jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora novinarka je, turistička vodičkinja, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego. S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i prezaposlena žena željna ljubavi, a koju ne može ostvariti. Radnja romana zbiva se u obiteljskoj kući koja na određeni način simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena, pa i Hrvatsku. Grad Zagreb, dakako, nije za rušenje, iako ga je potres ranio, ali, na žalost, obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka koji je ruiniran muževom nevjerom, a opet postojeće stanje neuporabljivo je, tako da se i ona sama osjeća privremeno neuporabljivom. Stoga autorica uključuje i treći nosivi lik, a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko noći i koji oko sebe širi zarazu novoga skorojevićevskog života. Kako bi zaplet bio dinamičan, na scenu stupaju Dorin suprug Vinc i njegova ljubavnica Muza, koja je opet predstavnica novoga naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u moralnome smislu isključuju, koje su na suprotnim stranama naše suvremenosti, iako žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno, ideološka koncepta: tradicionalni i feministički. Oni su i dio naše narodnosne stvarnosti kao cjeline. Dora živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi tako da mora„hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica Brkan, osim na Šenou, oslanja se i na Miroslava Krležu, odnosno uvodi ga u roman. Ona suosjeća s Krležom i „na usta“ jednoga od svojih likova govori: „Pogleč i tu taj provincijski, taj palanački odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je več pokojni, a ne daju ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=