140 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ U ovoj djelatno votivnoj knjizi umjetnost je nadređena životu, što autor vidi kao svakidašnjicu u kojoj vladaju trivijalnosti, ograničenosti potpomognute kriterijem materijalne koristi. Gotovo pa „u pohvalu“ besmislica doba Erazma Roterdamskog, što će izvrgnuti kritici sve pa i Ludost koja govori svojim jezikom. Pozivajući se na prirodu kao prostor osame i slobode, autorov „bijeg“ od života, što ne znači i izbjegavanje odgovornosti za njega, najracionalnija je odluka. Omogućuje mu poniranje u vlastiti ego i poticaj za estetsku refleksiju kao najučinkovitiju u širini poetskog alata. Upravo takav pristup učinit će da prevlada imaginarij koji simbolizira prostor romantičkog svjetonazora kao eskapizam prožet „svjetskom boli“. Potpuno svjestan činjenice, da „svu vlast ima dvojac / mozak – jezik kao brod i kormilar – vječne konstante“, Krpetićev biljeg postaje upravo Riječ koja nema tonskoga ili visinskoga naglaska – naslonjenica ravna odnosu tvari i energije („Niti okamenjeni jezik može govoriti / niti njegove misli ulaziti u moje“). Skladana ili sklepana, na subatomskoj je razini isporučitelj ponašanja trojstva elementarnih čestica: vremena, misli i jezika. U pitanju je taktički vrlo definiran koncept holističkog sloga, empirijski jednadžba sudaranja obećanog (vrijeme) i iščekujućeg (misao), k tomu svojevrsna razbibriga što briše ničiju zemlju do konzervativizma satire oca, Monalda, koji će konačno post mortem moći odahnuti u nesuglasju s nepravedno tuženim sinom. Svećenici će postupiti kao na moru, njihove će duše predati najdubljoj dubini. Kakogod, tamo, iza živice, razliku uvijek pravi Krpetićeva strast za metamorfozom, iz golobrade misli u ozbiljan poetski tron. A možda je to i pitanje, ono s početka – tko je nalio more!? Jednostavno, ne možemo izbjeći pribjegavanju dvostrukih kriterija do srca vjere, s jedne strane stvarnosnih, s druge racionalnih, kako bismo uvjerili svoju publiku: bit ću ljubav... Tako ću ja biti sve... Tako će se ostvariti moj san! Spram Flakova spomenika trajnijeg od mjedi, poput svih metamorfnih stijena, i ova će se knjiga preobrazbom izdići iznad eruptivnosti i sedimentiranosti svoga vremena. To će stajalište opravdati rezultirajuća slika svijeta, kako je vidi Polkinghorne, u kojoj „smisao tijeka vremena nije više psihološki jedinstven neobičan karakter ljudske psihologije, nego intrinzično svojstvo realnosti jer budućnost nije tamo gore koja čeka nas da stignemo, nego mi igramo svoje uloge u njezinu stvaranju dok hodimo našim vremenskim hodom“. Rezime: stratigrafski gledajući, možda aktualni geološki bezbojan sloj miriše na bezvoljkost, ali zemlja je ista, ona od prije četiri milijarde godina. Tako je i s književnošću, nije nestala, samo se pojavio pogubniji neprijatelj od postmoderne komunizma – vrijeme na izmaku! Igor Šipić, Split www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=