139 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI mantizam, aktualno je potvrdilo netom izrođeno. U natjecanju s vremenom, ispisujući među inspirativnijima gorljivu težnju za ženskom nedodirljivošću i netjelesnošću, prolaznošću i iluzornošću, antinomijom između ljudskih ideala i prirodne istine (Dvije spojene pjesme), i ovdje imamo sreću, po uzoru na talijanskoga velikana (Alla sua Donna), uvijek je u pitanju nešto izvan nje, što se o njoj učinilo vidljivim, što se kroz nju komuniciralo, ali je bilo izvan nje. (Nad portretom lijepe žene isklesane u njenom grobnom spomeniku, G. L.) S nekom egomističnom suosjećajnošću u duši, s odvažnošću križara, kao da bi htio umrijeti na bojištu, onom od „čiste ljubavi“: O, ljubavi moja, živote moj... Kako da uskladim te dvije suprotnosti. Da bi to postigao, pjesnik, ovdje skladatelj, ubacuje intermezzo bez kojeg, u toj rascijepljenosti, dvojnosti, nije moguće ostvariti želje svoje sirote duše. I da se poslužimo već izrečenom kritikom i svedemo na minimum nerazumijevanje među njima: naglašujući ljepotu ljudske vrste, šireći je na intelektualnu i estetsku, ona univerzalna ostat će nedostižna za ljudsku prirodu, koja je ništa drugo doli„prašina i sjena“ i koja može dodirnuti, ali nikada i posjedovati, ideale koje opaža ostajući ukorijenjena u prirodni svijet u kojemu je rođena. Kraj ćemo dočekati u uvjerenju uzajamne solidarnosti kao jedine obrane od zajedničkoga neprijatelja, koji je priroda: Mrzim gnusnu razboritost koja nas smrzava i veže te nas čini nesposobnim za bilo kakvu veliku akciju, smanjujući nas poput životinja koje mirno očekuju očuvanje ovog nesretnog života bez ikakvog razmišljanja. (G. L.) Idealno za procvat Krpetićeve misli, koja će preko vizura, tamo gdje Kanaan nije samo bezvoljna zemlja puštena da čeka, već prsti zaronjeni duboko u zagledanosti, u prazninama, u odgođenim glagolima, prekopavanju po razumu. Ti vidikovci, s kojih oba sudionika motre, svatko na svoje, zapravo su njihovi životi, L’Infinito: Corde Atonali. E sad možemo uokviriti sliku: književnost u smrti; bez umjetničkih, filozofskih i inih smjerova; uzrok kaosa psihološki trend„oslobađanja emocija“ (L. Žigo Španić), o kojem, uzgred, već dugo i sam upozoravam; a dva umjetnika, vremenski na višestoljetnoj udaljenosti, misaono prebrisanih granica, na istoj su crti razdvajanja. Svako toliko ciklički ispliva, romantizam nije stvorio čovjek 19. stoljeća, od starine je u njemu tê strasti, i navijeke će i ostati. U tom je aksiomu sukus atonalnih struna ovoga po natruhama nadasve romantičarskog pjesnika. Umetanjem metatekstualnih iskaza pjesme se udaljuju od mehaničnosti, pritom poprimajući „organsku“ formu u kojoj raznovrsni dijelovi imaju zasebne funkcije poput organa u živom organizmu. Kako reče teorija, dohvatljivost cjeline ovisna je o pomoći intuicije i imaginacije, što sugerira spoznajne moći nadređene razumu koji je ionako ovisan o vanjskoj realnosti i ograničava se na poimanje unaprijed dane stvarnosti („Samo ću kremenom o kremen / i vrijeme ću zapaliti“). Imaginacija pjesniku raspolovljuje stvaralačku viziju koja vodi onkraj poznata, ograničena univerzuma.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=