138 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor ŠIPIĆ ženu zemlju. Svjestan globalizacije kulture, u poeziju unosi minimalizam kao otpor promjenama svijeta. Na stotine sitnih detalja kruži oko svoje jezgre i baš oni svojom deminutivnošću natjeravaju ovčice k fiktivnoj „živici“ Giacoma Leopardija: Uvijek mi je bio drag ovaj usamljeni brijeg // I ova živica, koja na toliko strana // Od posljednjeg horizonta pogled isključuje. (L’Infinito ili Beskonačnost) Njegove oči ne mogu dosegnuti horizont zbog nje koja okružuje mjesto na brdu, gdje sjedi u osami Recanatija (danas Colle Dell’Infinito), tematizirajući koncept koji um može smisliti samo uz velike poteškoće. Umjesto toga njegova misao može zamisliti prostore bez ograničenja, što će Krpetića odvesti u nedogled praznine, daleko od interesnih sfera materijalnog svijeta („Zaletjenac“). Poput Giacoma, i sam će biti sretniji moleći nego usred tjelesne udobnosti u kojoj se može uživati na mjestu, gdje će atoničan, pomalo malaksao, bez naglaska, sve materijalno staviti u vremenski škripac i diktatom ispisati trožilje: život – bezvremenost – bestjelesnost. Što si bio u tom danu, što je on u toj bezvremenosti!? Stoljećima ništa se nije promijenilo.„Gdje se taloži sve to vrijeme / što nam neumoljivo curi, / i kako možemo dozvati rezervno vrijeme, / kao primjerice taksi, kao prvu pomoć / kao pričuvu u ratu / kad se taj balon / uvijek bezobrazno smežura kao starac / u trenutcima kad nam najviše treba, / kad uglavljujemo posljednju opeku.“ Za kritiku možda i najmeritorniji stihovi zbirke, kâsni Krpetić, u pjesmi Vrijeme, koji čeka ono malo sunca, a laštika ga hoće katapultirati na njegovu Vrgadu, to obećano brdo, kao uprizorenje visine koju postiže ljudska misao, a na vrhu je živa ograda koja onemogućuje čovjeku da vidi krajnji horizont, dalje od smrti i postojanja. Stihovi o fiktivnoj živici, kao oznaci granica ljudskog razumijevanja u vezi s ljudskim postojanjem u svemiru, nenadmašna su izražavanja: Tišina je duboka; kad dođe dašak vjetra, ovaj glas zvuči kao glas sadašnjeg vremena, a za razliku od njega dočarava sva prošla vremena i vječnost. (G. L.) Eh, taj mediteranski svijet, da je samo to, bilo bi lako, ali ima još, puno više u čovjeku – ono preko živice – oproštaj! Krpetić će taj teret zbaciti sa sebe u pjesmi Oproštaji („...presuši / i brižni gospodar mu zatvori oči“), združujući i Vjetrove. Jedina dostižna istina je smrt prema kojoj čovjek mora neumoljivo napredovati napuštajući svaku iluziju i postajući svjestan vlastita jadnog stanja. Prihvati svog nepoznatog ljubavnika, u ovoj himni iz ovog svijeta nesretnih i kratkih dana. (G. L.) Leopardijeva pjesnička raspoloženja bit će ocijenjena kao pomirba sa sigurnošću boli i dosade na koje je čovječanstvo osuđeno, držeći da je potrebno napustiti iluzije i poeziju, ne bi li se o zakonima i sudbini svemira spekuliralo. Komparativno, u nebeskoj raspjevanosti Krpetićevih „zmajeva“ koje pušta obuzdavajući međusobne mržnje, danas nalazimo pomirbu dvojice pjesnika, bez obzira na stilske formacije i njihove epohe –„bar dok mjehur ne pukne od dosade“. Što je nehajem propustio ro-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=