137 Igor ŠIPIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Jednako tako gledam i na Atonalne strune, kao na kvarkove što se smjestiše između, koje vidim kao dedukciju odnosa dvaju aktera davno minuloga romantizma. I, da se razumijemo, nije riječ o pokušaju da se nešto romantičko komparira i identificira s nečime što to objektivno nije, već je u pitanju nastojanje da živicu, koja priječi Giacoma od uopćivanja prema pojedinostima, učinimo dostupnom oku s onim preko Krpetićeve živice. Metodološki, kao da uravnotežujemo raspolovljenost u čovjeku, Kanaan na bezvoljnu i obećanu zemlju. Mogu li na to odgovoriti novi trendovi u književnosti, navlastito poezija ovoga zanesenjaka i štimera fonetskog međuprostora svega vremena? I sami u svojim problemima, potaknuli su me da se zapitam u eseju (Silogizam: Čovjek – Zavičaj – Zvijer) – „Je li povijest književnosti ujedno i njena smrt?“ U Vijencu (prosinac, 2022.) će naslov slične impresije aktualnije postaviti Matija Štahan: TikTokovi svijesti i kraj književnosti. Njegova će aluzija na slučaj Akihika Konda, japanskoga fiktoseksualca, osobe koju privlače fiktivni likovi, završiti ustvrdom da „postoji više od jednog načina usmrćivanja književnosti“. Među njima je sigurno mazohizam, silovanje i bičevanje umjetničke dive zaokupljene osjećajem književne potrošenosti, dovršenosti i smanjivanja manevarskog prostora nečega posve prirodnog, nadovezujućeg i na sve ostale „krajeve“ našeg doba. Po M. Štahanu, to nedvojbeno podcrtavaju i vrhovi prošlostoljetnoga eksperimentalizma koji su izražajne mogućnosti umjetnosti riječi doveli do krajnjih granica. Zanimljiv odgovor navodi kritiku na prag svekolike devastacije: „Više se ne znamo definirati ni na koji supstancijalni način pa, umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post-. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da više nismo ono što smo bili.“ Na tom postulatu vidimo Krpetića u samosvojnoj originalnosti koja nas u čitanju udaljuje od gušenja proučavanjem i oponašanjem drugih. Novo poetsko iskustvo mislinga sasvim izvorno crpi iz nadahnuća svevlastitih osjećaja, bez imitiranja ikoga, neumoljivo i neoprostivo vodeći u smjeru „kvantne poezije“. Izazovu „mazohizma“ odgovorit će apstrakcijom „stabla“:„Širio sam ruke i ukopavao stopala, / ali korijenje ni milimetar pustio / ni nove izboje nisam dobio / niti sam stablo postao.“ Novosmišljeni, na splitski način, malo „ud’reni“ poetizam, koji će demantirati frazem „kažeš, nisi stablo, ali, evo, ja berem, plod, skroz sazrio“. Da, baš tako sam odgovorio autoru na provokaciju „širenja ruku“, da ne bi „prestao biti stablom koje, uostalom, nije ni bio“. Još jedan dokaz da bez dobre proturječne strukture nema ni dobre pjesme. Sukladno kvantnom u teoriji, i poezija bi trebala govoriti o riječi koja zrači u malim diskretnim paketićima energije, što kod Krpetića lijepo vidimo u sinergičnim poredbenicama domišljanog i realnog. Jednostavno, svaki stih zrači zasebnu energiju misli spram njene antiteze, nevidljive „crne tvari“ koju će fizičari obilježiti kao te-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=