136 ESKAPIZAM KAO NIČIJA ZEMLJA Nikša KRPETIĆ: Atonalne strune (misling), Naklada Bošković, Split, 2023., 88 str. U začudnim vremenima za čovjeka vode se još začudniji dijalozi. Teorijski fizičar reći će: „Život temeljen na ugljiku imat će svoj dan i tada će iščeznuti zauvijek.“ S druge strane, teist laik poslat će poruku:„Ako to nešto znači, u svom životu nisam vidio ništa bliže božjem otisku prsta na Zemlji od ovoga što radiš i mjeriš.“ Između tih dviju isprika budućnosti leži ovaj esej u koji ulazim potaknut aktualnom rukoveti pjesničke zbirke Atonalne strune (misling), splitskog autora Nikše Krpetića, nagrađivanog skladatelja, tekstopisca i pjesnika nadasve naglašena angažmana unutar hrvatskoga duhovnoga stvaralaštva. U eseju Tko je nalio more (studeni, 2020.), u drugom kontekstu, okušao sam se u sukobu između oca i sina: Monalda, satiričara, čija je proza obogaćena lakoćom, ironijom i humorom, koji piše djela iz književnih šala, i Giacoma Leopardija, jednoga od najvećih pjesnika talijanskoga romantizma 19. stoljeća. Razočaran atmosferom korupcije, dekadencije i licemjerja u Rimu, od očeva konzervativizma distancirat će se najprirodnijim mogućim stihom liberalnih i snažno sekularnih ideja. Čak i osam godina nakon Giacomove smrti, neprihvaćanjem pjesnikovih nereligioznih ideja, otac će njegova djela odbacivati ocjenjujući ih negativnima, suprotnima kršćanskoj vjeri, budući da izražavaju ideale reakcije. Za znanstvenu raspravu neizbježan je čimbenik spoznaje da„holistički pristup konceptu međuodnosa povećava ulogu u znanosti i može se dovesti u vezu s teološkim uvidima bivanja u zajedništvu“ (J. Polkinghorne). Za kritiku pak idealan je sukob da se progovori o imaginariju slobode i zaposjedanju ljudskom mišlju onoga što je u Giacoma nepremostiva živica preko koje rijetki dogledaju sebe, nekmoli druge. Igor ŠIPIĆ, Split
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=