134 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vinko BREŠIĆ Na trenutak je uslijedio izlet izvan hrvatske književnosti u svijet filma. Kako je Lassie postala lesi rasprava je o kultnom Knightovu romanu, potom i o filmu o najpoznatijem škotskom ovčaru. Priča je to„koja je postala klasik, jer tematizira univerzalne vrijednosti jednako cijenjene kod ljudi i kod životinja“, ističe autorica. Posebno zanimljivim čini se prilog o Ilustrovanome mjesečniku Zoološki vrtić (1933.- 1937.), jer pruža zanimljivu i kompleksnu sliku pitanja o ulozi i smislu zooloških vrtova, pa tako i onoga u međuratnome Zagrebu sa „zatočenicima u Maksimiru“. Dok s jedne strane neki kritičari zabavnu funkciju zooloških vrtova smatraju nemoralnom, a obrazovno-znanstvenu nemogućom, pa zato „zapravo djeluju neodgojno“, oni drugi zoološkim vrtovima priznaju barem „važnost razmnožavanja ugroženih vrsta“. Sljedeći prilog vraća nas autoričinim ranijim istraživanjima hrvatskih dječjih časopisa 19. i 20. st. – ovaj put s obzirom na aspekt zle djece i okrutnosti prema životinjama. Naime, kada razmišljamo o odnosu između djece i životinja, obično je to u pozitivnom kontekstu dok se druga, mračnija strana, uglavnom zanemaruje, pa autoricu sada zanima kako se konstruirala predodžba nevaljala djeteta često upravo uz pomoć životinja. U nastavku svojoj analizi podređuje Dukićevu prozu Iz dnevnika jednog magarca nalazeći joj srodnost sa žanrom životinjske autobiografije. Slijedi potom prilog Neljudska životinja u Šegedinovom romanu Djeca božja iz kojega je naša autorica i izvela naslov vlastitoj knjizi Judi imaju dušu, a živine paru. No, dodavši mu upitnik, odmah ga čini mjestom glavnog prijepora, jer je Šegedinov zaštitnički odnos prema životinjama „na tragu srednjovjekovne mistike i njezine biocentrične poruke o duhovnom jedinstvu svijeta“. Animalističke teme u Peićevim Skitnjama predzadnji je prilog u knjizi. Prema njemu ovaj je pisac istinski zaljubljenik u prirodu, ali je u isto vrijeme bio opčinjen svim oblicima njezina umiranja, no stav mu o životu nije bio pesimističan kao u Šegedina, „koji se teško mirio sa spoznajom da život od života živi“. Jedanaesti i ujedno zadnji prilog govori o kritici Ljubomira Marakovića dvojice animalnih pripovjedača – Sivca i Šarka, tj. o tome kako je ovaj katolički kritičar čitao dnevnik magarca Ante Dukića i roman psa Vladimira Nazora. Na kraju je knjizi priložena bogata predmetna literatura te poseban blok kvalitetnih ilustracija vezanih uz pojedine analizirane predloške. Iz gledišta književne animalistike kao relativno mlade humanističke discipline može se reći da Ana Batinić i ovom svojom knjigom nudi nov pogled na izabrani korpus djela nacionalne književnosti. Potvrđujući vlastitu kompetenciju, u isto vrijeme novim čitanjima znatno pridonosi etabliranju animalistike i njezinoj popularizaciji. I što je najvažnije, bez obzira na mnoge interese, čitanje književnosti„kroz animalističke naočale“ ostaje i dalje – uvjerava nas autorica – jedan od njezinih „trajnih interesa“. Vjerojatno je to u dubokoj vezi upravo s njezinom osobnom fascinacijom priro-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=