133 Vinko BREŠIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI njihovih uređivačkih politika i učinaka na medijski oblikovanu ideju djeteta-čitatelja dovela je mladu znanstvenicu do zaključka kako se odnos čovjeka prema prirodi i životinjama kretao u dvije faze. U prvoj su prilozi bili usmjereni uglavnom na koristi i opasnosti od životinja, pa iz njih izbija izrazita antropocentričnost. U drugoj fazi antropocentričnost prelazi u biocentričnost, pa postupno raste svijest o tome da i ljudi predstavljaju opasnost za životinje, da neke vrste nestaju te da ih treba zaštiti i sl. Kako se radilo o fundamentalnoj, u nas zapravo pionirskoj i izrazito poticajnoj interdisciplinarnoj raspravi, koja je predstavljala važan doprinos uspostavljanju animalistike, disertacija je ubrzo bila i objavljena kao knjiga (U carstvu životinja, 2013.). Ovime je bio učinjen važan iskorak iz akademske prema široj kulturnoj javnosti. No, realno gledajući, sada se moglo očekivati da tek stasala znanstvenica i s formalnim kompetencijama ode u neka nova istraživača područja i teme. Na to su upućivale knjige koje je u međuvremenu objavila (npr. Liječnici u hrvatskoj književnosti), te zbornici i projekti na kojima je surađivala (npr. Moderne misleće žene). Činilo se, naime, kako bi autoričina po svemu važna studija mogla tu i stati – barem na neko vrijeme. Međutim, oni koji su pratili njezin sve razgranatiji i angažiraniji rad mogli su primijetiti da interes za animalistiku nije sasvim nestao, nego se, dapače, postupno širio i na tekstove nedječjih hrvatskih pisaca te na druge medije. Bio je to zapravo onaj treći iskorak kada je u sljedećih nekoliko godina Ana Batinić izložila i objavila desetak rasprava iz područja književne animalistike. Dovoljno za novu knjigu književnoanimalističkih čitanja, koju je lani objavila Naklada Jesenski i Turk, a javnosti je predstavila početkom ove godine kad se činilo da korona napokon jenjava. Nakon autoričine izrazito nadahnute Uvodne riječi, prva rasprava govori o animalnom svijetu (bajki) Ivane Brlić Mažuranić, a pokazuje da je Ivana zbog svoje duboke fascinacije prirodom minimalno u nj intervenirala, tj. antropomorfizirala ga. Druga rasprava o pripovijestima Jagode Truhelke pokazuje da je ova autorica – po nekima Ivanina preteča – „svojim poetskim realizmom kreirala upečatljive životinjske likove, dala im individualnost i stvorila djeci blizak svijet koji je u isto vrijeme poučan i zabavan“. Neljudska životinja u dječjoj prozi Josipa Pavičića je, nastavlja autorica, „tekstualni, verbalni i vizualni konstrukt“ koji se djelomice opire strogoj antropocentričnoj hijerarhiji, ali je tradicionalna granica između ljudskog i neljudskog zadržana. Na pitanje Jesu li Džingiskan i Miki Trasi „mačci u vreći“, naša autorica u istoimenome svome prilogu o stihovanom romanu slavne pjesnikinje Vesne Parun odgovara da jesu: „...u njih je primjetan relativan deficit pravih mačjih osobina u odnosu na visoki stupanj antropomorfizacije, jer im je zadaća isključivo zabavljačka“, zaključuje.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=