130 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Adrian CVITANOVIĆ ga mentaliteta na historijske procese. Nakon jednoga u nizu besmislenih napada na nevidljivoga neprijatelja, Alfa Ndiaye i Mademba Diop završe na zemlji, jedan uz drugoga. Mademba je smrtno ranjen i preklinje prijatelja da ga dokrajči. Alfa to odbija učiniti i nakon što mu prijatelj skonča u nezamislivoj agoniji, Alfa ga odluči osvetiti pokrenuvši spiralu nezaustavljiva nasilja zbog kojega će se sunovratiti u ponore ludila. Alfa se, naime, specijalizirao u neobičnome umijeću – prvi juriša tijekom napada na neprijatelja i vraća se posljednji, dugo nakon što su zapovjednici zapovjedili kraj napada. Alfa se vraćao sa šakama neprijatelja odsječenima mačetom koju je nosio u desnoj ruci. Isprva svojim odredom budi divljenje, ali postupno se njegovi suborci počinju udaljavati od njega i izbjegavati ga. Alfa je zbunjen njihovom reakcijom i isprva ne shvaća zašto se njihov odnos prema njemu promijenio. Roman je ispripovijedan u prvome licu, Alfa post festum raspreda svoju priču koja, kako odmiče, postaje sve jezovitija. Čitatelj se isprva može poistovjetiti s naslovnim junakom, sažaliti se nad njegovim usudom, shvatiti njegove porive, ali kako Alfa (!) sve više tone u ludilo uslijed nezamisliva nasilja, čitatelj polagano mijenja stav i prisiljen je dobrano razmisliti o uzrocima i posljedicama njegove promjene. Diop nuka čitatelja da svu nakaznost rata, kao i kolonijalnoga aparata koji perfidno iskorištava podanike za obranu svojeg urušavajućega sustava, promotri iz nekoliko rakursa. Alfa, tzv.„čokoladni vojnik“, simbol je ne samo nakaznosti imperijalizma, rasizma i ostalih iz toga proizašlih „izama“, ekonomskoga i društvenog sustava koji je doživljavao krah u europskome kalu, uvriježenih stereotipa o kolonijalnome izrabljivanju, besmisla rata, nego i dubokih ponora ljudskoga uma – simbol je granice „pucanja“, nakon koje slijedi sunovrat u posvemašnju tminu. Alfino elegično prisjećanje na odrastanje u selu, njegovo prvo seksualno iskustvo, međuljudske odnose, podijeljenost unutar siromašne seoske zajednice, sve to prikazuje ljudsku, čovječnu sastavnicu njegova bića, koja je nepovratno izgubljena. Autorov stil te britka, jezgrovita rečenica, u prvome dijelu romana lišena ritma, uvelike odmažu čitatelju da se poistovjeti s naslovnim likom, a prevoditelju njegova romana zadaju prilične glavobolje. Jezik je, naime, temeljna komponenta Diopova autorskoga rukopisa. Surov je to, strog, mjestimice krut, suh, teško prohodan jezik koji se u drugome dijelu romana razmahuje do razine baroknoga. Kao da je autor, opisujući Alfino poniranje u ludilo, poželio promijeniti čitateljevu navedenu perspektivu. Balansirajući na rubu naturalističkoga i baroknoga, poetskoga i prozaičnoga, govornoga i pisanoga, vizualnoga i apstraktnog, Diop razbija klasičnu narativnu liniju. Isprekidanost, nelinearnost, skokovitost, neujednačenost... otežavaju brođenje ovim kratkim romanom kojim je Diop nedvojbeno stao uz bok drugim frankofonim autorima iz bivših kolonija, poput Tahar ben Jellouna, koji ga je dobrano nahvalio, ili Kamela Daouda. Mogli bismo se poslužiti isluženom sintagmom kako se
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=