123 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI na svoje mjesto! Knjigom su obuhvaćena široka interesna područja autorova, u prvome redu književnost, u domovini i izvan nje, hrvatski kulturni i nacionalni identitet, prešućena pa i „zabranjena“ imena, pojave i slično, koji su privukli interes javnosti ili su bili posve prešućeni i svođeni na njima neprimjerene okvire i mjerila. O potrebi da se književnost, i cijela umjetnost, ne svodi na rubrike, poglavito ne po mjeri političkoga diktata, a u hrvatskoj je politika sve i sve je politika, kako je pisao Marjanović još 1913. u pismima iz Beograda, Vidmarović progovara o dijalektalnoj književnosti koja još uvijek nije stekla primjerenu recepciju i odgovarajuću pozornost književne znanosti, tim više jer su to često vrijedna umjetnička i kulturna baština našega jezika, a ne subliteratura, kako se može čuti. Ili pak kada se to književno i kulturno blago nastoji nasilno prisvojiti, kao što to gotovo dva stoljeća rade istočni susjedi, uporno i dosljedno, mimo svake pameti i razloga, negirajući naš jezik, našu književnost, pa i onu iz najstarijih vremena. O čemu je, da podsjetimo, Veliki Matoš ustrajno pisao i polemizirao, sa Skerlićem i drugima, braneći pravo na hrvatski jezik i njegov identitet čak i u doba kada su političke okolnosti zagovarale jedinstven jezik i jedinstvenu naciju. Matošu kao svjedoku hrvatskoga etničkog rasuća Vidmarović u knjizi posvećuje instruktivan članak, poticajan i dobrodošao mnogima koji olako zaboravljaju svoje korijenje i svoje nacionalno određenje. Govoreći naime o Matošu, Vidmarović se osvrće i na zlouporabu njegova imena i djela na međunarodnoj konferenciji od strane P. Matvejevića, ne propuštajući istaknuti da je sve ono što je zagovarao Matoš nespojivo s idejama koje (je) zagovara(o) Matvejević, poglavito kad je riječ o hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Istom autoru Vidmarović se obraća i kasnijim člankom u kojemu propituje njegove i Vujićeve ideje, imenujući ih borcima za novo bratstvo i jedinstvo. Povod za priziv Miroslava Krleže zapuštenost je njegove kuće i dvorišta; u toj nebrizi autor iščitava metaforu za posvemašnju zapuštenost cijele hrvatske kulture, a priziva i Araličin roman Fukara vidjevši u njegovim junacima aktere sličnih osobina, koji se teško mire s današnjom hrvatskom zbiljom. Štoviše, u jednom od tih likova i najbezočnijih Araličinih kritičara on vidi „lešinarskog mrzitelja svega što je hrvatsko“ i „paradigmu naše sramote“. A u samomu romanu pak „roman o hrvatskoj nesreći, o kroatofobskim ideologijama koje su se oduvijek lijepile za hrvatske intelektualce, čineći ih zatornicima vlastite nacije i moralnim nakazama“. Osvrće se, polemički, i na poznatu antologiju U ovom strašnom času, koja je imala različitu recepciju i provocirala pitanja zašto je uopće sastavljena. Vidmarović se osvrće i na Cvetnićev nagrađeni Kratki izlet, ne skrivajući da ga je posebno zasmetao autorov opis naših boraca i njihovo izjednačavanje s pripadnicima srpskih paravojnih snaga i usporedba s neprijateljima. Predbacujući mu „bijeg u petu kolonu“, zaključuje: „Bez obzira na herostratsku knjigu koju je napisao, on je, ipak, dao veći doprinos borbi za nacionalnu slobodu od firme ‘Mandić & drugovi’. Neka ga je muka natjerala
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=