122 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ brika uglavnom rezervirane za naslove uvijek istih imena među kojima su i ona čiji (umjetnički) kapital teško može izdržati ozbiljniju kritičku ili znanstvenu provjeru. Unatoč takvim okolnostima ipak se, makar i sporadično, pojavljuju (i) naslovi koji hrvatski književni i društveni život čine življim i bogatijim, koji – postrance od isključiva društvenog mišljenja – zagovaraju druge i drukčije vrijednosti i kao takvi imaju svoju publiku te zadovoljavaju njihov ukus i očekivanja. Premda je počesto riječ o naslovima skromnih umjetničkih sastojaka, ne treba smetnuti s uma da kulturu ne čine samo velika djela, ma što god da se pod time mislilo, nego i ona koja progovaraju o kulturnoj živosti malih sredina. Koliko god njihova vidljivost ne prelazi granice lokalnih zajednica, lako se može uvjeriti da je među njima i sadržaja značajnijih no što se to može očekivati od zajednice iz koje su potekle. Potvrđuje se, po tko zna koji put, da književnom životu i kulturi pridonose i velika djela velikih imena, kao i ona manja za koje je rezervirano mjesto u svijesti ljudi sredine iz koje su potekla, u najboljemu slučaju u herbarijima lokalne memorije. Povod ovim riječima je gotovo šest stotina stranica ove vrijedne knjige koja dokumentira da postoji druga književnost osim one medijski nekritički eksponirane, da postoje i druga imena osim onih za koje su rezervirane stranice hrvatskih kulturnih medija, koji su nagrađivani, filmizirani, predstavljani na kazališnoj sceni, sajmovima, festivalima i sl. Koja argumentira da je hrvatska književnost složenija od one slike što nam je medijski (centraliziran i zagrebocentričan/„metropolski“) um nastoji prikazati. Knjiga Kako ubiti sarmatskog orla sastavljena je od dva dijela; u prvi su (324 str.) uvršteni autorovi književni prikazi, osvrti i izbor polemika od 1978. do 2008. godine, a u drugi (266 str.) književni prikazi, osvrti i izbor polemika od 2008. do 2021. godine. Na samome početku autor navodi da neki tekstovi uvršteni u knjigu nisu mogli biti objavljeni u vrijeme njihova nastajanja jer nisu bile povoljne „političke prilike“ pa su ih urednici odbijali, drugi put se urednici s njihovim sadržajem nisu slagali, a treći put nisu objavljivani „zbog toga što njihov autor ima prevelik nos i predugačak jezik“. Polazeći od postavke da „nema demokracije, ali ni književne živahnosti bez razmjene iskustava i stavova nešto oštrijim riječima“, Vidmarović navodi da je gotovo pogubno ne reagirati na „književnu laž, objedu i herostratizam“ jer tako „oni ulaze u sustav vrijednosti naše književnosti“. U navedenim riječima krije se i autorova želja da ukaže na djela koja je “kanonska“ kritika – ma što god to značilo – „prešutjela i odbacila zbog afirmacije lijepoga, dobroga i svetoga“. Već i površan pogled otkriva da knjiga obuhvaća širok raspon tema, imena i problema, a pristupa im primjerenim književnim diskursom s feljtonom, prikazom, polemikom, komentarom, reagiranjem, pismima kao prepoznatljivim izričajem, uvijek sa željom – što uvijek i nije bilo lako niti dobrohotno prihvaćeno – da se stvari stave
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=