102 PRILOZI O ZAVIČAJU Ivo GOLDSTEIN, Mihael SOBOLEVSKI nuta su glasila Glas Istre i Il Nostro Giornale. Potkraj kolovoza formiran je Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru. U takvoj je situaciji 8. rujna kapitulirala Italija. Izbio je ustanak te je u pet dana, do 13. rujna, oslobođena cijela Istra, osim Pule, Vodnjana, Fažane i Brijuna. Razoružano je oko 8.600 talijanskih vojnika te više tisuća karabinjera, policajaca i fašista. Na sjednici održanoj u Pazinu 13. rujna Okružni Narodnooslobodilački odbor za Istru donosi odluku o priključenju Istre matici zemlji „i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom”. Na kraju proglasa kliče se hrvatskoj Istri, ZAVNOH-u, Crvenoj i savezničkim armijama. Sedam dana kasnije ZAVNOH je zapravo potvrdio tu odluku, da bi sve to još jednom potvrdio i Istarski sabor na zasjedanju 26. rujna u Pazinu. Valja dodati – tih je dana poglavnik Pavelić, kako bi kontrirao partizanskim vlastima, proglasio priključenje Istre NDH. No, njegovi saveznici Nijemci to su posve ignorirali – oni su već imali razrađen plan da Reichu priključe Istru i Kvarner, uključujući i otok Krk koji je tada formalno bio u NDH. Od toga su odustali i u dogovoru s Mussolinijem, koji je osnovao Talijansku Socijalnu Republiku, stvorili Operativnu zonu „Jadransko primorje“. Vještim vođenjem priče Davor Mandić pokazuje kako su lokalni rukovodioci Narodnooslobodilačkog pokreta, i sami iznenađeni silinom narodnog bunta, nastojali kanalizirati ga i organizirati. U knjizi Davora Mandića u ovom trenutku dolazimo do središnje teme kojoj posvećuje najviše prostora. Nove su vlasti logično zatvarale inicijatore represije i zločina protiv Hrvata (i Slovenaca) tijekom posljednjih desetljeća i godina. No, pritom su kriteriji hapšenja često bili arbitrarni. Neki uhićenici odmah su pogubljeni, drugima se sudilo u improviziranim uvjetima, često i zbog članstva u fašističkoj stranci ili rada u državnoj administraciji. A „bilo je i osveta, zbog ružnih riječi,‘kunfina’, novca i zavisti”. Nestajali su i viđeniji i bogatiji Talijani koji nisu simpatizirali komunizam i NOP. Svim likvidacijama ne treba pridavati uvijek nacionalni karakter, jer su ih provodili i talijanski antifašisti, a bili su ubijani i Hrvati („Talijančići”) koji su bili prišli fašistima. O tome svjedoče i neka od prezimena ubijenih – Barbo (Barbić), Braico (Brajković), Matcovich, Chitarovich, Pocraiaz (Pokrajac)... No, ne treba ni sve te civilne žrtve odmah ekskulpirati – npr. Maria Cnappi rođ. Battelli (inače Knapić – Batelić) strijeljana je jer je neprijatelju izdala ustanički položaj. Jedan dio zatočenika ubili su ustanici u posljednjim danima svoje vlasti, znajući da dolaze njemačke trupe. Kako su s razlogom pretpostavljali da će ih zatočenici prokazati Nijemcima, kad oni stignu, bili su u dvojbi pustiti ih ili ne. Stoga je – u situaciji „ili mi, ili oni“ – jedan dio zatočenika pušten, a jedan dio likvidiran.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=