godište XXVIII., sv. 72. br. 2 Pula, ljeto 2023. ISSN 1331 – 0321 UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? PROZA I POEZIJA DANIEL NAČINOVIĆ Aforizmi 8 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Vampir, nebiće dopadljivo 14 TOMISLAV MILOHANIĆ SLAVIĆ Povratak 17 IGOR ŠIPIĆ Žudnja žute boje 21 DOLORES BUTIĆ Mjesečeva dama 28 ANA BROĐANAC Mraku se dade doskočiti 31 NOVI PRIJEVOD GUSTAVO M. GALLIANO Ritmička gibanja (prep. Ž. Lovrenčić) 38 OGLEDI IRVIN LUKEŽIĆ U potrazi za minulim vremenom (I.) 44 ALBINO CRNOBORI Đoko Džidžev 72 FILOZOFIJA I FILM ŽARKO PAIĆ O mesijanskome realizmu (: Siegfried Kracauer) 78 PRILOZI O ZAVIČAJU JOSIP BRATULIĆ – NEVIO ŠETIĆ Prvorazredno znanstveno djelo! –„U duhovnome logoru“ Ante Cukrova 94 IVO GOLDSTEIN – MIHAEL SOBOLEVSKI Kapitalno: argumenti govore! –„Fojbe: mit i stvarnost“ Davora Mandića 100
5 GDJE JE ŠTO? JOSIP ŠIKLIĆ Šaša Šantel, prvi ilustrator Nazorova„Velog Jože“ 108 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI IVAN BOŠKOVIĆ Kanonsko djelo hrvatske književne i nacionalne memorije (Andrija Kačić Miošić: Izbor iz djela) 118 Opsežna polemična kronika književnih zbivanja (Đuro Vidmarović: Kako ubiti sarmatskog orla, I. i II.) 121 TIN LEMAC Vrhunska znanstvena esejistika (Sanja Knežević: Golubica iz crnoga maslinika...) 126 ADRIAN CVITANOVIĆ Duboki ponori ljudskoga uma (David Diop: Brat po duši) 129 VINKO BREŠIĆ Kako čitati ljubimce (Ana Batinić: „Judi imaju dušu, a živine paru“?) 132 IGOR ŠIPIĆ Eskapizam kao ničija zemlja (Nikša Krpetić: Atonalne strune /misling/) 136 ĐURO VIDMAROVIĆ Roman o ženi koja pobjeđuje životne potrese (Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo) 141 VANESA BEGIĆ Znanost u poeziji (Vjekoslava Jurdana: Košuta i jelin) 148 FRANJO NAGULOV O (ne)mogućnosti izbora (Iva Gjurkin: Pjesma o vjernosti) 152 Autori 155 Summary & What to find and where? 157 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 163
7 PROZA I POEZIJA PROZA I POEZIJA DANIEL NAČINOVIĆ Aforizmi 8 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Vampir, nebiće dopadljivo 14 TOMISLAV MILOHANIĆ SLAVIĆ Povratak 17 IGOR ŠIPIĆ Žudnja žute boje 21 DOLORES BUTIĆ Mjesečeva dama 28 ANA BROĐANAC Mraku se dade doskočiti 31
8 Daniel NAČINOVIĆ, Pula AFORIZMI U LETU Umjetna inteligencija? Pojest će čovjeka, zapravo cyborga, a da taj ni ne primijeti. Ako već ne za doručak, a ono za večeru. -o0oJedna od omiljenih zabava, kojima se Vrijeme u slobodno vrijeme zabavlja, jest preslagivanje uzroka i posljedica u kronikama ljudskoga roda. Moglo bi to značiti da je povijest privremena konstrukcija. -o0oNestaje izvorna narodna glazba. A gdje su izvorni narodni ljudi? -o0oU konfekcioniranju kiča i banalnosti, Televizija je nenadmašiva. (izvor: IO DHK)
9 Daniel NAČINOVIĆ PROZA I POEZIJA -o0oA djelima što ih genij s naših strana zdušno piše, ni ne glédeć črčkarije guzicu si đaval briše. -o0oElektronika i infomedijatičke strukture same po sebi zatiru slikovitost izražavanja i misaonu imaginaciju uopće. Ustroj je to koji vodi ka smrti metafore. -o0oVještina je promućurne neovisnosti: kako biti blizu politike, a ne biti blizu. -o0oStarost je stalno opiranje sili teži. -o0oI na bičiklȅti mȋsal me prȅne zboreć da vrȋme letȋ brže od mene!? -o0oSvijet je ćaknut, a mi smo tu negdje blizu. -o0oPapir sve podnosi... Novinski i toaletni najviše. -o0oZao duh, ne biste vjerovali, zavuče se i u nogometnu loptu...
10 PROZA I POEZIJA Daniel NAČINOVIĆ -o0oTurizam je industrija guljenja bližnjega svoga s pogledom na more. -o0oUkoliko je moguće okrenuti sve na šalu..., nije to loš put u poimanju radosne vječnosti. -o0oPremda teološki upućen, Marx nije naslutio da je materija dionik uskrsnuća. -o0oTamo gdje nema nečega, taština i umišljenost glavni su pokretači ničega. -o0oSuvremeni je čovjek multilokacijski određen; sad je svugdje, a sad nigdje. -o0oPretjerano samoljublje + svojeglavost = neurotični identitet. -o0oNoj, motreći čovjeka koji je glavu zarinuo u pijesak: „Ovaj opet želi biti pametniji od Prirode!?“ -o0oPsovka je đavolji ispljuvak. -o0oUkorijenjenost u materiji, strah od smrti i čežnja za vječnošću, temeljne su karakteristike čovjekova identiteta.
11 Daniel NAČINOVIĆ PROZA I POEZIJA -o0oKad krenu virusi i ratovi, kad napuknu zidovi i dimnjaci, kad vjetar raznosi krovove..., sjetit ćemo se da smo nekad nešto o tome čitali... -o0oOčiti znak dekadencije: nestajanje humora i iščeznuće stila. -o0oDok karavana prolazi, ti lijepo – iako si u časnoj dobi – iziđi iz kućice i zalaji dva puta, pa se vrati u kućicu. Toliko poradi tradicije. -o0oPovijest znade, ali neće reći! -o0oNe, nisu nestali! Sad vrijedi nova maksima: u XXI. stoljeću svatko je intelektualac. -o0oIstina je među ljudima obazriva, laž je, nažalost, odvažnija. -o0oI u „zapadnome svijetu“ mnogi će se obazrivo okrenuti i lijevo i desno, prije nego li će izgovoriti riječ „Bog“. -o0oI mladi se danas pozdravljaju upitom:„Si živ!?“ -o0oKad se dvaput rastavljeni domaćin opet ženi, muzikanti ne znaju što bi svirali.
12 PROZA I POEZIJA Daniel NAČINOVIĆ -o0oGdje se nose raznobojne kravate, a ništa se ne proizvodi – tamo su najbolje plaće... -o0oSuvremena je stvarnost nalik Picassovim slikama, a nudi se i besplatno. -o0oSȃm pojam rata u suprotnosti je s idejom i zbiljom života; uopće, egzistencije. -o0o- Plamičak rastjeruje tamu, ali svijeća mora isplujiti. -o0oU djetetovu je pogledu dubina beskonačnosti. -o0oZa dohvat apsolutne istine morali bismo mijenjati i okvire i optiku, pa stoga i ne možemo reći da je čovjek, na primjer, pametniji od životinje. -o0o- – Jao! Sad je sve drukčije! Netko je preokreuo kajganu!? – Daj, ne bulazni... Sami smo je okretali. -o0oI u dubokoj starosti hrane se adolescentski porivi: da sam i tu neophodan, da podosta vrijedim, da se bez mene ne bi moglo, itd. Ùto naleti smrt i zucne:‘Ajde, sada dosta!
13 Daniel NAČINOVIĆ PROZA I POEZIJA -o0oA u vezi s novcem, ljudi će te najčešće svrstati u jednu od ovih dviju kategorija: ili si budala, ili srebroljubac. -o0oZdravo je povremeno razmišljati ni o čemu. -o0oSlobodni čovjek... on tu neku darovanu datost najčešće i ne primjećuje. -o0o- „I nemožno je možno!“ – zȁnjaknu magarac nakon što se po drugi put poskliznuo na istome mjestu. -o0oČega je, zapravo, čovjek gospodar? Časnoga imena. D. Načinović: Noj
14 Boris Domagoj BILETIĆ, Pula VAMPIR, NEBIĆE DOPADLJIVO Je li pjesma javno dobro? Smije li u nju reklama, ono: promičbena poruka? Pitam za prijatelja. Njemu, nevjenčanoj supruzi i (neusporedivo naj) tvrtki Kae....r zahvaljujem za stihove... Mlaz vode pod velikim tlakom nikako da spere godine naslaga s tla moga vrta; opet sam glupo krenuo protiv Prirode. Mudrost ne ide s godinama. U kakvom su odnosu, proporcionalno, razmjerno... kako to uopće ide? U trenutku moga rođenja, izvjesno, morao se izleći i poneki vampir. Zašto? Pa živio sam s takvim vršnjacima/vršnjakinjama, družio se, prijateljevao čak, spavao, putovao, radio, sjedio na sastancima, odlazio s njih, učlanjivao se naivno, iščlanjivao kasno, i pasivno jednako: učlanjivalo, iščlanjivalo. Predvodio, rjeđe me vodilo. Kralo mi stihove, ne, posuđivao ih zauvijek, iz džepova mi izlazili džepni, isti skidali mi pozdrave, vraćali, skidali... Kao one s nauljene šipke: (foto: M. Radolović, 2023.)
15 Boris Domagoj BILETIĆ PROZA I POEZIJA usporeno svlačenje kulture = pred koga biserje? Završetci i svršetci nisu mala uzastopna umiranja; umireš jednom kao leptir umreš i ne vraćaš se kukuljici. Ličinke ne prenose sjećanje. Tako je s tobom, tako i s bivšima. Pa opet „spavao“ u svim pozama i figurama. Ooo, itekako. I knjiški, i prirodno nadaren (ne bih rekao baš obdaren, no nije na meni; čak ni u vojsci nisam radoznalo motrio uokolo). Više ne strahujem hoće li me/nas imenovati, ni javno ni tajno. I neka se one ne boje da ću progovoriti. Ma ni za eurodžekpot (e-velezgoditak). Znam da imaju potomke, mnoge, i suputnike/usputnike, poneku ljubav, nasljeđe i nasljedstva. Znatiželje nema, osim možda: preskače li vampirski sadržaj tijela i ne-duše makar jednu generaciju? Ako je tako, porod im nije od tmine, spašen je valjda. Ali molim daleko, što dalje rastite i čitajte svijet iznova, nevinim ticalima, vi, njihovi maleni! Prošlost i povijest brišite. Neka je vječno sada. Ili neka bude ovako: zato jer vrijeme postoji, ali ne prolazi. Kako se ono onda mjeri? Vampiri imaju/nemaju spola, ni roda, ni..., kako se to danas sve ne zove (trans, metro, autotrans, het’ro, homo.., volans/lupus, vrag /vampirski koljenović?/ će ga znati). Što je i koliko do intime, moje su sve imale spol, itekakav. Spavalo me, ne spavalo, snivalo ne znam, sisalo i isisavalo, tu i tamo gotovo usisalo. Čak sam se dao ispljunuti, ali ne znam je li bilo sukrvice. Tišti li me zub zaborava? Jesam li malen pa mlad susreo neki vid umjetne inteligencije? Kako bilo... Osjećam pri kraju da sam balade; sva ispijena, posrkana mi energija, sve što sam hoteći i ne mareći, često ne znajući, ipak darovao, koliko teži u vremenu? Bruto, neto? (Ne računam vampire u kolektivu, društvu, udruzi..., samo pojedinačno, 1 na 1.) Jesu li mi usisivači (ima ih i tvrtka Kae...) u obličju čovječjem produžili život (ove jedne jedine dimenzije) poput transfuzije? Ili ga skratili poput krvarenja u olupini nasred mora, a kutijice za hitnoću nigdje (možda je na dnu među murinama žutošarkim / Muraena helena,
16 PROZA I POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ ili još simpatičnijim bićima dna)? Rodilište pulsko nema pouzdanu arhivu prvih 50-60 dvadesetoga stoljeća. Bilo babica, bilo valjda prvih inkubatora, bilo rodilja i dječice kudikamo više, bilo... E sad, jesam li usnuo ili mati davno ocu reče (možda joj pobjeglo): Znalo se i tada dogoditi da zamijene novorođenče, ali mi se, dragi, nismo morali brinuti; vidi ga, ista ja i malo ti, dopadljiv na oboje, ma šta dopadljiv, lijep! Odavno nema ga tko bi mi potvrdio. A blato boje krvi mlaznica će već sprati. No kada i čiju?
17 Tomislav MILOHANIĆ Slavić, Poreč POVRATAK Opet je oživjela stara ljubav za prijatelja.*1 Svakog dana, točno u pet popodne, susretali su se pred gostionicom. Robertu su to bili najljepši i najslađi trenutci provedeni sa starim prijateljem Petrom. Iz širokog, dalekoga svijeta vratio se Robert svome domu, da stare dane proživi u miru, sa svojima; gdje je izrastao u mladića, upijao prve srhe, uzbuđenja, prva sitna zadovoljstva, prvo „mama“ i „tata“. Petar je u čaši alkohola tražio dno. Jedina mu je ona ostala utjeha, prije nego se njegov prijatelj Robert vratio iz tuđine. Uvijek sam – bez žene, bez obitelji. Vino mu uzburkalo krv. Riječi mu isprepletene psovkom. Ali tih pet minuta bi ga smirilo; probudilo u grudima nešto toplo i meko. Osmijeh sunca poslije kiše. Miris trave u posljednjim kapljicama rose. Ti trenutci za nj su svetinja; otvoriti srce i dušu, disati punim plućima. Petru je prekomjerno pijenje prešlo davno u naviku; pio je ne samo pivo i vino – iskapivao je čaše i čaše žestokog alkohola. Pritom bi se prividno sve krivine izravnale; tamnije nijanse boja poprimile bi svjetliju notu. Sva zapetljana klupka razmrsila bi svoje niti. – Znaš li da je Robert bio cijenjen i poštivan, tamo u tuđem svijtu. Radio je dugo kao vatrogasac, a poslije je unaprijeđen za šefa velikog sektora – razgovaraju dva Robertova znanca iz djetinjstva. * Iz knjige u pripremi: Per Crucem ad lucem. (Op. ur.) (izvor: IO DHK)
18 PROZA I POEZIJA Tomislav MILOHANIĆ Slavić – Odmah po završetku školovanja, otišao je trbuhom za kruhom, kako se kaže. A što mu je drugo i preostalo!? Cijelo obiteljsko imanje i nekretnine, terećene hipotekom, završilo je pod bankrotom... Robert je kasnije dolazio iz bijelog svijeta u ukusnim i finim odijelima, šepireći se u novim luksuznim automobilima, uživajući u stečenom statusu dobrostojećega gospodina. Ponosio se najviše svojom obitelji. Bio je užitak gledati ga. Čovjek ugledan i dostojanstven. U poznim godinama vratio se pod stare krovove, na znana mjesta; zaseoke, proplanke, vinogorja i oranice. Osluškuje ptičji cvrkut; obilazi sjenokoše, šumarke i ledine, gdje je dane djetinjstva provodio. Sabire iverje prohujalih trenutaka i emocija, slažući ih u spomenar, u pregršt nanovo probuđene vedrine. Opet mu se čini da je subrat kamenu, cvijetu i oblaku; da ga prepoznaju ptice i žečevi. Mnogo se toga promijenilo u međuvremenu. A ispod kore, puno je toga ostalo isto, nepromijenjeno. Ptice pjevice ostale su iste; ne zaboravljaju svoj cvrkut, svoj poj. Robert, svoj na svome, opet je dijete; samo ne u usponu – sad u silaznoj putanji. Prema zalasku, bliže sutonu življenja. Sjeća se, vraćajući se korijenima, sjedeći na panjevima djetinjstva, da je obilazio gnijezda i sakupljao ptičja jajašca (hoće li u tome nadmašiti vršnjake!); odsjekao jednom prilikom rep kuni zlatici, ili obilazio od sela do sela – zajedno s družinom – pokazujući na lancu ulovljenu lisicu ne bi li im seljani zauzvrat u košaricu stavili jaja, slanine ili komad kobasice, a u bure na zaprežnim kolima poneki domaćin ulio bi bukaru vina iz svoga podruma. Dva prijatelja, Petar i Robert, ponovno su djeca u razgovoru, u smijehu, uz gutljaj najbolje kapljice iz domaćeg vinogorja. Opaka bolest, nenajavljeno, jednoga dana grdno je zastrujala u kostima, prokolala žilama... Robert je obolio... Mrkla sjena bolesti zaprijetila je u komadićke urušiti kuću radosti i smijeha. Ne može se naprijed!, steže svojim kracima nesmiljena i opaka bolest. Mora se naprijed!, viče u dubini čovjeka. – Nesmiljeni usud ga zadesio... – jada se prijatelj Petar. Dani su Robertu bili gotovo odbrojeni... Ćutilo se to u zraku. Želio je Robert te trenutke, koji su mu još preostali, dublje kušati, intenzivnije proživjeti; do temelja pretresti neke stvari sa svojim prijateljem. Na svaki proživljen trenutak stavio je uteg i sadržaj prijašnjih pet-šest. Ubrzano je pojačavao intenzitet i koncentrat proživljenog hipa. Vrijeme što mu je prostalo nabijao je nogama i rukama, dušom i tijelom, u sve kraće bisage, viseće na sve tanjoj niti življenja. Breme mu postalo sve teže. Bisage sve punije. Povrh bisaga nagrnuli tmurni oblaci prijeteći neverama i olujama.
19 Tomislav MILOHANIĆ Slavić PROZA I POEZIJA Točno u pet poslije podne gutljaji razgovora, sve su gorči... S druge strane – sve slađi. Izmiješano gorko i slatko. Piti manje, ali efektnije. Govoriti manje – a dublje i kvalitetnije. Šutjeti više – više promišljati, više podnositi. Riječi sve tvrđe, oporije, a istodobno i sve mekše, nježnije. Oči su se smijale, ne duboko i jedro, već lagano i namreškano, kao kad lagani maestral uzbiba površinu vode oko otočića. Jednoga ponedjeljka Robert nije došao na čašicu razgovora. Zamišljenog Petra zahvatila tiha bojazan. – Gdje je prijatelj? – pita gostioničar s nevjericom. – Popit ću ja jednu s tobom... – Prijetelja je bolest prikovala uz krevet. Ne drže ga više noge... – Pijmo ga, Petre. Samo sjen smo, rosa na travi... Zapuhne vjetar i već nas nema. Nazdravlje! – Živjeli! Psovke u Petrovim ustima nestale su, utihle... Teške ga misli more. Navika kletve i ispraznih riječi ostade iza njega. Onih pet minuta otvaranja duše prijatelju, postali su sada trenutci osame. Nevoljko i na brzinu ispio bi čašu i krenuo svojim putem. Izustio bi tek koju besjedu, trpko bi je istisnuo preko usne, ili bi, pokunjen, potpuno zašutio. Prijatelj Robert u agoniji. Posljednjih sati, u izmaglici polusna, pritisla ga teška mora-priviđenje, crno rogato čudovište. – Odlazi od mene, zvijeri paklena! Lucifere...! Nestani, napasniče! Zašto mi prijetiš tim čvornatim rogovima!? Što sam ti skrivio, jadnog li mene!? Hoćeš me satrti...!? – okreće se okupan znojem. Iz svega glasa viče na„crnu spodobu“. Dali mu bolesničko pomazanje. Snovi se okrenuli drugoj obali. Prema svjetlosti. U snoviđenju ga obasuše zvijezde – cvjetovi na, do pola plavetnoj a od pola tamnoj, poljani. – Svijetlite, svijetlite! Cvjetovi dražesni, obasjajte stazu beskrajnu kojom mi je poći... O, blaženo svjetlo... – zadnjim je dahom sricao. Opaka bolest skršila je Roberta... Čuvši za preminuće prijatelja, Petar se napio kao nikada dotad. Dok bi nekad prije u takvom stanju sipao psovke ili besmisleno brbljao, sada se krotko skvrčio i plakao, gorko plakao. Suze su nezaustavljivo tekle. Sakrio se i neko vrijeme ostao sam samcat. Suočio se sa sobom i svojim stanjem. Na posljednji ispraćaj prijatelja Roberta došlo je mnoštvo ljudi iz sela i grada. Došli su ga ispratiti mnogi prijatelji i poznanici, iz zavičaja i domovine, i mnogi iz inozemstva, gdje je proživio zrele i plodne godine.
20 PROZA I POEZIJA Tomislav MILOHANIĆ Slavić Nagrnuše mrkli oblaci nad zagasitocrvene krovove. Odjednom nebo propara silovit grom. Tlo pod nogama zadrhti. Krupne rijetke kapi kiše zasuše kolonu ljudi. – Prijetilo je kao da će se nebo srušiti, a samo je porosilo. Spustio se Božji blagoslov – izusti ispod glasa Robertov vjenčani kum Slobodan, noseći najveći vijenac na čelu povorke. Nigdje traga Robertovu prijatelju Petru. Sasvim na začelju, daleko iza sviju, turoban hoda. Velika i vrela suza klizi mu niz lice; pavši, ovlažila je uklesana slova „anno Domini“, na sivome, ledenom kamenu. Oslonjen o grobni kameni obelisk, Petar krajičkom rukava otare suze. Spomenik mu zaklon od pogledā ljudi. Pogreb završi. Ljudi svrate u gostionicu na piće.„Živi ostaju. Živjeti se mora. Neumitno nam protječe vrijeme... tko ostaje, široko mu polje, ili uski klanci...“ – nazire se i ćuti u svakom pogledu, u svakome pokretu. Bijaše to prvi put da je Petar odolio zovu gostionice; prođe mimo nje, pobijedivši sebe. Spusti glavu, zamisli se još dublje. Usporeno vuče nogu za nogom. Sam i uronjen u misli. Motri svoje stope u prahu. Ponad krovova oblaci, razigrani i zapjenjeni. Dúga se nadvila nad krovovima. U teškoj suzi, na naboranom obrazu, osmjehnu se tračak dúge. Žižak munje nariše svijetlu poveznicu između oblakā i ustreptala tla. Petar jedva primjetno, ali još niže, prigne glavu...
21 Igor ŠIPIĆ, Split ŽUDNJA ŽUTE BOJE LA MAISON JAUNE*1 1888. Žuto: – Ali on ne želi novac, želi tebe. Kuća: – Uzmi novac i pretvori ga u nešto dobro. Čuo se grohot, iz žute kuće dopirao, nađi sebe svjesno u srcu tamo gdje sam te ja upoznala, a ne zna da pokušavam udahnut joj dušu tamo gdje sam je ostavio, gdje je antipustinja ta žuta pustinja za koju gradovi misle da ništa nije tako oblo u temelju života kao crta dodira kad zavoliš dine, a prožmu ulice toplije kože; ako je poezija rječitost, riječ može biti hladna, * Kraći splet pjesama iz ciklusa Trudne pjesme kao posveta mom uzoru u umjetnosti uopće, Vincentu van Goghu – Žudnja žute boje. (Op. aut.) (izvor: IO DHK)
22 PROZA I POEZIJA Igor ŠIPIĆ mlaka, ali boja te nikad neće napustit ostaviti hladnim kad kažeš, nemoj, uzmi me, moj grohote. Volim Arles u tebi, mir Rhône pred zrcalom kad se već približi odmakloj trudnoći, kad će pejzaž morati ubiti slikara da bismo razumjeli gavrane nad žitnim poljem; bilo bi to samo platno što traži izlaz u more, i da níje mistrala koji poveća sve za sunce, a zna da emociji slike treba mnogo više, profil idealne trudnice. Što je bilo u glavi majstora dok je slikao žutu kuću, to ne znamo, dinosauri možda u borbi za ženku, moguće jer nismo preživjeli, odjednom sve je postalo suprotno; nešto mi govori morao je slikati iznutra prema vani da bi izgled fasade bio odraz duše spavače sobe u kojoj od stupova čovječanstva tri gledaju na nju kao na pustolovinu, mjesto koje će kasnije nazvati svojim domom,
23 Igor ŠIPIĆ PROZA I POEZIJA stol stolac krevet. Zanimljivo, kako su svi primijetili, kuća je žuta, ali baš nitko da je sama, a nije da se Arles zatvorio, već je trudnoća zašla u deveti mjesec; tȁ, jedno naslikano platno vrijedi više od praznoga, govorio je Vincent, a žuta kuća je udvoje, Gauguin mora biti spašen; nemilosrdno, izludjelo drečeće, nepojmljivo je za cvat u voćnjaku, o krv zemlju ribanu, hoće li ikad moći bilo koga uvjeriti da takve boje uopće postoje, a nije da se Arles otvorio? Sunce speče sve u zbrku boja, nije sve bila metafora, limunžuta će i srce iščupati a ti, grohote, sisavče, ti iznutra, što bijedi si dao slavu trudne Sien, što si znao da postojim, zašto se ne smiješ sada, a suncokreti ostali stoje preklinjući, nasmij se, grohote, smij se luđače, vrijediš, sad si vrijedan, milijune, a pogledaj oči, nijedne razumne osobe, labosi, Sien, epruvete, crni rudari, i dalje,
24 PROZA I POEZIJA Igor ŠIPIĆ što čekaš, zašto se ne smiješ? 120 godina poslije Ne postoje dva ista životna puta, već ono što ih povezuje, kuća koja nema zidova, vrata su tu, a ulaz na drugomu mjestu, okna mala, a pogled do šuma trešanja Honšua; zanijele do nogu ljubičastom, lakoroze gdje cijelo stoljeće ležala je u tvom obliku širom raskriljenih okanā, bez milosti vrata, bez zidova, duša Vincenta. Post festum Jedna minuta, jedna ljubljena minuta, i ta lakoća luzerskog okna, žuta slika prosječnog svijeta, vrijeme umiješano u platno, nitko antipoeziju nije preživio iznutra. Vincent van Gogh preminuo je 29. 7. 1890. ŽUDNJA ŽUTE BOJE Zemlja: – Žudnja za životom, što li... Mars:
25 Igor ŠIPIĆ PROZA I POEZIJA – Daj, tiskaj, diši, tiskaj… Žudnja, zlatna kočija, čari vlačenja kad ono zapadnu u blato zadnja kola, nebitno sjedi li u njoj carica, njena visost, ili gola reprodukcija, a četrdeset tona kita vine se iz mora e da bi rekla, Da; stječe se dojam da cijeli svijet lovi i svako mjesto je žudno, uzmeš lubenicu, i zasiječeš po meridijanu tamo. Žudnja nikad nije sama, na tenk se ide protutenkovski, žderačica, hrani se jagodama, živi u šumi s drugim zvijerima, mora biti snaga Herakla, visina Aleksandra da ti propadne carstvo; kažu da kiše zaobiđu Provansu po bokovima, kako je malim učinila Prijapa Venus Anzotica; nema druge ceste do pariških salona, netko nosi nisko, netko visoko, udomi se središnje, pred očima mi stalno četvrt gradska gdje se spaja svijet, mjesto bez lica, žena bez tijela, put.
26 PROZA I POEZIJA Igor ŠIPIĆ Žudim, moja žalfijo, isplatilo se doći, da učim tko sam, krenem na svitanje drskost boja, dok jedni ustaju, neki se spremaju na spavanje; s obje strane ponoći počinje sezona cvrčaka, camelot u kojem se osjeća prva pripadnost, ja – pokret, majčina dušica. Post festum Žudnja za životom, Irvinga Stonea, žute je boje. I čuješ je, i vidiš je, i onda je izgovoriš, put svjetla kreneš. Pokatkad je i sretan, katkad i tužan, ali je život. BOLLARDOO STATION Baudelaire: – Cvjetovi zla… Dingo: – Misliš, vrištanje na svijet… Može li se trudnoća izmiriti sa svijetom, a slici podsmijeha životu odgovaraju bojene ptice; najljepše metafore i nastaju prilazeći, dok se skidaš, polagano, do crvene prašine, da ti dlanom o bespuća zađem, no
27 Igor ŠIPIĆ PROZA I POEZIJA prije nego ti kažem, ne vidim alegoriju, samo golo tijelo, sve je na svome mjestu, čak su i prozori bili otvoreni istô. Post festum Ernie Dingo rođen je u pustinji Zapadne Australije na zemljanu podu bakine potleušice, 31. 7. 1956.
28 Dolores BUTIĆ, Zadar MJESEČEVA DAMA Probudih se u mrak. Mrkli mrak, gust i neprobojan. Zar opet?! Kad si osuđen na dosuđeno, nema izbora i sve se poklopi da ide dalje ako slučajno zastane. Kriknem unaprijed, jer sve dobro znam. Nema nepoznatog, jer sve znam. Ali u tišini mraka nema spoznaje, samo osjećaj straha i lupanje srca. I tako krenem... Korak po korak kroz mrak... Naprijed, valjda. Jer se teško orijentirati u mraku anestezije nepokolebljivo odabrane davno, davno prije između ponuđenih ili – ili kad zajedno ne ide, ali odbačeno ili kao dozirana opasnost mahnito razara iz potisnute najdublje skrivene dubine. Pokrit ću se slikama da se pokažem ili možda još više sakrijem. Pokrit ću se pričom ili će se priča možda pokrit mnome... Krenem tako u priču ili možda priča tako krene u mene. Nebitno. Eppur si muove. Ali vrlo brzo nesiguran korak posta samouvjeren trk prema tamo negdje u daljini ukazanom tračku svijetla, kao izlaz iz mučne klaustrofobije hermetički zatvorenog ringa u kojemu književnost odmjerava snagu onoga koji dolazi i tko bi se raširenih ruku, dobrovoljno i hrabro izložio udarcima od kojih se ne ostaje na nogama. Od kojih se pada na koljena. Svaki udarac književnosti sve je jači. Svako podizanje na noge sve je teže. Svako trčanje prema izlazu ili ulazu sve sporije. A zraka sve manje. I manje. Svaka je priča, priča za sebe. Ali svaka priča vraća na početak istoga puta utabana gustog mraka do horizonta gdje neopipljiva intuicija postaje neponovljiva slika i nikad ne znaš što te čeka, ni koliko trošenja košta naslikana priča. Dođi sa mnom, odvest ću te u književnost! Ali ovaj put odnekud prodiruća voda učini isti put drugačijim, nepredvidivim, nejasnim, zagonetnim, razvodni mi misli u svim smjerovima (izvor: IO DHK)
29 Dolores BUTIĆ PROZA I POEZIJA da nesvjesne otplove do crne figure skrivenoga lica ispod kapuljače i nespremne dotaknu crnu figuru crnju od mraka, koja mi slobodnom rukom zgrabi razlivene misli i zategne ih iz sve snage kao da me za kosu vuče. I tad stane sve. Sve osim prijeteće vode. I tad shvatim sve. Baš sve. – Daj mi da ga vidim – odlučno započnem pregovore, umirući od straha na mjestu gdje se ne dolazi. Ona odmahne sporim kretnjama... kapuljače. – Ja ne pregovaram! – Došla sam se oprostiti. – Opasna želja, a ja nisam zlatna ribica – reče crnim glasom, koji siječe bez milosti. – Utopit ćeš se ovdje u svojim suzama. Vrlo brzo! – Daj mi da ga vidim, odvest ću te u književnost. Književnost čuči u meni, Ja se rasipa(m) u književnosti, sve drugo je nešto drugo. Ako postojim da ti bude lijepo, postojat ću... šapne književnost. Pogledaj! Pokošeni padaju Trojanci, Grci, svemirci, padaju svi. Kako ne bih i ja, najslabija karika, najslabija točka sustava. Mea culpa! Književnost razara. Književnost me pojela da oslobodi prostor svojoj ljepoti. Ljepota je pogubna. Pogledaj što napravi... vatra sve guta. Nisam birala, ja sam izabrana. Da sam mogla birati, sve bi bilo isto jer sam ta! Književnost, to sam JA! naredi književnost. Kad književnost zove, sve stane. Kad te ljepota ispuni, sve nestane. Sebično, pogubno... Kad se energije privlače, kad tad se sudare. Dođi, čekat ću te. Ali samo na ovom mjestu i nigdje drugdje. Dotaknut ću te mjesečinom da ti opet bude lijepo. Ali samo to i ništa više. Tko bi se oteo vatrometu ljepote?! Tko bi rekao NE!! Samo ti jer si lav, a ne čovjek koji začaran pada u zamku mjesečeva sjaja i neobuzdana libida sazdanog od ritmičnih uzdaha. Jedino ti, jer si taj!!! Pruži ruku i otrgni me ili zaustavi razaranje da u ovom požaru nešto od mene ostane! Nisam ništa skrivila, a za sve sam odgovorna! zavapi prelijepa Helena dok Crna Smrt oko nje hara. Pored mene ranjeni lav krvari. Kad si osuđen na dosuđeno, pripremiš sve na vrijeme. Unaprijed osmisliš rješenje. Nastavi! Ne mogu s vodom do grla. Nastavi!! Ne mogu s njom na kraju puta. Nastavi!!! Ne mogu bez čuvara otvoriti vrata. I kao čarobnom formulom domino se efekt pokrene. Bljesak kratkotrajne sumnje u sudbonosni potop osvijetli put unaprijed ispuštenom kriku, koji me snažno pogodi u leđa i u posljednji tren munjevito izbije iz vode, ali prema dugačkoj oštrici o koju se suvereno oslonila obasjana trakom čarobne mjesečine prosutim kroz rešetke na ulaznim vratima zatočenog svijeta, čineći njene mračne skute još mračnijima. I kad pomislih da je kraj na ovaj ili onaj način neizbježan, iz njenih mračnih skuta izađe čuvar i odlučno dohvati dršku oštrice da je na njeno iznenađenje naglim pokretom odmakne u stranu i oslobodi mi put u krug, koji nikad više neće proći ovim putem. I kad nagonski ispružim ruke da ga dohvatim, dohvatih samo riječi Ne postoji kraj! u njegovu
30 PROZA I POEZIJA Dolores BUTIĆ dubokom pogledu, a odmaknuta oštrica posiječe me ispod srca. I od toliko toga, ne stigoh reći ništa. Prebrzo bijaše za susret, rastanak, suze, krik, bol... prebrzo. Samo pogled u pogled do dna hrabrosti s obje strane. Pošalje mi osmijeh. Uzvratim mu osmijeh. Dobro vodiš priču! I prije nego munjevitom brzinom udarim u vrata treće dimenzije, lav skoči da me svojim tijelom zaštiti od snažnog praska pod kojim se u trenu uruše bedemi sebičnog svijeta, da konačno poput nezaustavljive lave provali po oslobođenoj podlozi. Pored mene ranjeni lav krvari, posvuda mrtvi i ranjeni junaci, jauci u zveketu oružja dok Crna Smrt zapaljenom Trojom hara. Ispred mene obasjana mjesečinom Apsolutna Ljepota pred kojom prestaje biti bitan nered vanjskog svijeta. – Dobila si što si od mene tražila, sad sam ja na potezu – zavodljivo mi šapne na uho Mjesečeva Dama i prođe kroz mene da je učinim stvarnom. Njeno tijelo od mjesečine postane moje, njena ljepota postane moja, njena moć u mojim je rukama. I tko bi joj rekao – Ne?! Ja zasigurno ne. Književnost to sam JA! naredi književnost. – Ako si to ti – progovori lav teško ranjen u priči kojoj ne pripada, jedini kojeg ne dira mjesečina – gdje ti je ožiljak ispod srca? Pođi sa mnom odvest ću te u književnost, jer ću bez tebe povjerovati da sam JA ONA i ostati...
31 Ana BROĐANAC, Zagreb MRAKU SE DADE DOSKOČITI * * * Skinuo sam zjenice oslonio ih o lampu ležeć u postelji bilo mi je milo vidjeti napokon svjetlost u svojim očima. Vjeđe su se našle buniti i potraživati pravdu, da nema oka rascijepana. Kakva je to skotna ideja? kažu. Svrnuo sam se na se okom i u nj svjetla snopom milo je bilo znati konačno da se mraku dade doskočiti. (izvor: autorica)
32 PROZA I POEZIJA Ana BROĐANAC * * * Danas nisam blagovao ubilo me sunce i donijelo takvu živost da joj se stanje učmalosti i trnja u udovima nije moglo oduprijeti pa sam pecivo zamijenio disanjem a satni mehanizam u trbuhu dao za tričetvrt otklopljena oka toliko da ni kljucanje preminulih živina u želucu nije jezikom istim govorilo a ni za škakljanje u džepu nisam toga dana odveć mario to što timaritelje nisam vidio zasigurno mi je pomoglo jer pred njihovim bičem i spektar palete postaje tanji za dvije-tri boje ostaje mu tek trzaj žuto-zeleni sjećanje na jedno proljeće što je došlo iza prve zime jer nikada nije kao prvi put. * * * Znam gdje se skriva zlo – iza misli o misli, odostraga sitnih čestica što su tek negdje pri misli, u njima smo cijeli mi, zaokruženo jastvo svih naših nevaljala i valjala, neprofiltrirani
33 Ana BROĐANAC PROZA I POEZIJA dijelovi duše što utekli su od nas i skrili se u nama. Mislimo – nema ih. A oni čuče i čekaju, namirišu priliku i šapću nam što nam je, kako nam je činiti. I mi to činimo – poslušnici vlastitog otpada. * * * U mome domu uspijevaju samo pauci Cvijeće je uvenulo nekoliko puta Prvi cvijet nisam pogledala kako spada Gdjekad bih ga zalila vodom kao da tjeram divljaka ispod prozora Ponekad ga i ne bih zalila vodom ali živjelo se unatoč mom nemaru Sve do jednom a to jednom uvijek bi došlo i cvijet cijeli svijet nestao bi netragom; tegla bez života, kako to? ali ne! Život uvijek ustraje – Sve tegle postale su domovima pauka njihovih sinova i kćeri.
34 PROZA I POEZIJA Ana BROĐANAC * * * Bum Život dolazi niotkuda iz maminih nosnica kada udiše stijene iz tatina novčanika kada se nakupe sijede Valjalo bi djetetu prohodati programirati ga na naredbe kronologiju predaka i hijerarhiju novčanica utisnuti mu u rebra neka ih nikome ne da ženi samo nokat rebra su predragocjena Valjalo bi podići nadstrešnicu za nju ne treba građevinska unovčiti staru ladu za Ford kupe a partijsku iskaznicu za stan u centru propadalište duša gdje se imunost na pseći drekec svakodnevno kuša Valjalo bi pronaći sebe kako ono, gdje to bijaše? Bum Prije sljedećeg valjanja pogodila me aneurizma i ostao sam bez sebedavanja.
35 Ana BROĐANAC PROZA I POEZIJA * * * Gledam te i vidim troglava zmaja: Prva se glava otkida od svoga bića najradije bi bila zmija ili zemlja podno zmijina tijela Druga glava, ona srednja, srdito vatru riga ne podnosi susjedne glave ni sebe sama Treća glava suzama gasi plamen koji svuda hara no ne može toliko suza isplakati i u svojoj nemoći s dva svoja brata sagorijeva u tišini * * * bura je zapuhala i oslobodila čahure iz njih su izletjeli oni koji su zakinuti za krila ali ih osjećaju kao odrezane udove bura je zapuhala i prenula iz budnosti one koji su zapeli u stvarnosti i brujanju mašina i kovanica vratila ih u snove bura je zapuhala i vinula je svinute kosti do točke gdje boli ali se smrtnost živi
36 PROZA I POEZIJA Ana BROĐANAC ne dȃ zaboravu da obuhvati ni trena bura je zapuhala za oproštaj vratila krila leptirima a ukočene ruke ljudima * * * Vidi, rasap je na djelu jedna ruka onamo druga noga tamo a glava sve i svuda traži svoje oči da joj kažu zjenice čije su to kosti što su bile bijele tamo u doba kad su majke plele sukna do zore darivale svoja tijela i činile od njih domove, platna, odijela za dijelove sebe što će izrasti, evo, skroz daleko do mene koja sam, opet, samo dio pod petrolejkom nečije pognute sjene.
NOVI PRIJEVOD GUSTAVO M. GALLIANO Ritmička gibanja (prep. Ž. Lovrenčić) 38
38 Gustavo M. GALLIANO, Rosario (Argentina) RITMIČKA GIBANJA Ritmička gibanja (Pulsaciones) Sedefasti biseri soli osmijesima kvare tvoje desni i ispijaju lutalački znoj mirte, sluz pelina, pustinjskog anđela. U vrtoglavu srcu i duši, poput ljudske knjižnice što se seli, slova kruže arterijama i šire se venama i vektorima. Dlanovi lišeni plašljivih milovanja, ruke što bježe od dodira; svaki će otkucaj biti uzaludan ako se oči sklone u svoje duplje. Mišići zbog napetosti u amneziji, opuštene, lijene tetive tvrđava su podignuta u gorućoj ruševini, Pakao nekada mlade Zidine. (izvor: autor)
39 Gustavo M. GALLIANO NOVI PRIJEVOD Implozivni, neusklađeni bljeskovi, glazba duše što vezuje snove, očajni tulipani što zakrčuju mostove i prije najmanjeg skliznuća grme tokatu i fugu. Nikada napisana ljubavna pisma, lica što defibriliraju sjećanja, pohabane hrskavice, vječan i mramoran put zaborava. Slova, milovanja i zagrljaji, ustajale strast i putenost što bacaju biserje u smjeru osjećajnog pakla; in eternum, ritmička gibanja ubrzavaju poljubac na tvoj vrat. Moje unutarnje dijete (Mi niño interior) Nesvjesni, skrivamo nestašno, nemirno dijete koje se potajice igra u našemu srcu. Ponekad zauvijek oplakuje naše boli, ponekad se, na tako dubok i čist način na koji se mi odrasli ne usuđujemo zbog privida i „što će reći“..., slobodno smije u našoj nutrini i ističe pogodnosti kamene kukuljice. Kao da je dio podzemlja, ponekad, uz neuobičajene i pomalo grube šale koju prihvaćaju samo oni koji nas cijene, a oni koji ih ne prihvaćaju tek promatraju, na trenutak pobjegne na površinu. Možda... tko zna... na neki način... Pitanje bi bilo: razumjeti ili ne razumjeti, je li to nešto loše?... No, radije želim misliti da me dijete koje sam bio
40 NOVI PRIJEVOD Gustavo M. GALLIANO nikada neće napustiti – ni kad plače jer ću ga tješiti, ni kad se smije. A niti ja njega: dijelit ću s njim njegov otvoren, iskren osmijeh u kojemu nema zlobe ni izdaja koje se, usprkos tome što on to ne želi niti smišlja, pojavljuju u tragovima odrasla čovjeka. Ako unutarnje dijete jednoga dana ode ili zaspi tako duboko da se više neće probuditi, tada ću, uronjen u tugu zbog čežnje za kometom, shvatiti da sam toliko ostario te se više ne mogu prepoznati. Noćna šaputanja (Susurros de la noche) Aura noći jeca u lavinama. Vijugava, blistavo bijela izlučuje boju. Jašući na oblacima, tvoje ruke poput željeznih oštrica kroz ljubavni zanos započinju vječnu paradu jahača. Svileni kovitlaci isprepleteni s užitkom u gromoglasnim grčevima ispijaju piće stvaranja.
41 Gustavo M. GALLIANO NOVI PRIJEVOD „Zavođenje, usne i more“ („Seducción, labios y mar“) Vjerujući da vidim tvoj osmijeh u izmaglici, poput netočne činjenice locirao sam prolazak dana u sebi i napredovanje tišine u svježini. Traješ, zaborav te još uvijek ne nagriza; uranjaš i izranjaš iz vode, iz kristalne vode pohotnih valova gdje ne caruje Posejdon, već samo moj um. Je li zavođenje moja samoća? Ne, mislit ćeš da sam izrekao budalaštinu: to su tvoje usne koje se prisjećaju Mora i božanskoga nektara koji je zapalio moju dušu. Međuvrijeme, gruba bezobraštino, razorni monolože moga bića, zaustavi se jer treseš uspomenu sve dok se, kad na tvojim usnama uskrsnu ovi stihovi, svjetlost ne iscrpi! Vjerujući da u polumraku vidim tvoje oči, promatrao sam disanje noći u meni.
42 NOVI PRIJEVOD Gustavo M. GALLIANO U tami se kristalizirao sjaj, smrtonosni prinos Zaljevu posljednjih pozdrava. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb Gustavo Marcelo Galliano argentinski je pjesnik, kulturni djelatnik i profesor na Sveučilištu u Rosariju. Radio je kao dopisnik međunarodnih časopisa za umjetnost i kulturu (Kanada, SAD, Francuska), kao kolumnist u rubrikama za kulturu i umjetnost (Florida, SAD) te suradnik u mnogim časopisima iz Austrije, Švedske, Bugarske, Rumunjske, Srbije, Novoga Zelanda, Nizozemske, Španjolske, Meksika itd. Član je nekoliko književnih udruga. Dobitnik je raznih priznanja i nagrada na međunarodnim natječajima za priču, prozu, kratku priču i poeziju. Tekstovi su mu objavljeni u uglednim časopisima u više od 120 zemalja te u međunarodnim književnim antologijama. Prevođen je na engleski, talijanski, francuski, bugarski, rumunjski, portugalski... i sada hrvatski. Objavio je dvije knjige priča, a u pripremi su dvije zbirke poezije. (Ž.L.)
OGLEDI IRVIN LUKEŽIĆ U potrazi za minulim vremenom (I.) 44 ALBINO CRNOBORI Đoko Džidžev 72
44 Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka U POTRAZI ZA MINULIM VREMENOM (I.) „I evo me dolazim na poljane i u velike dvorane pamćenja, gdje je riznica nebrojenih slika svakojakih stvari unesenih osjetilnim opažanjem. Ondje je pohranjeno i sve što god mislimo, bilo da uvećavamo ili umanjujemo ili bilo kako mijenjamo ono što naša osjetila prime, i sve drugo što je onamo povjereno i spremljeno, a što zaborav još nije progutao i pokopao. Kad ondje boravim, zahtijevam da mi se iznese što god hoću, pa neke slike izlaze odmah, neke se traže dulje kao da se iskapaju iz nekih udaljenih spremišta. Neke provaljuju hrpimice, te dok želim i tražim nešto drugo, one iskaču naprijed kao da govore: ‘Možda nas tražiš?’ I ja ih tjeram rukom svoga srca ispred lica svoga sjećanja, dok se ne pomoli iz magle ono što hoću i ne izađe mi na oči iz svojih skrovišta. Drugo se opet pojavljuje lako i neporemećenim redom kako se traži, te prijašnje slike uzmiču pred pridošlima i uzmičući vraćaju se na svoja skrovišta, da odande ponovno iziđu kad budem htio. To se događa kad nešto pripovijedam po sjećanju. (...) Evo u mom pamćenju bezbrojnih polja, špilja i zakutaka, punih bezbroj redova nebrojenih stvari bilo po slikama, kao kod svih tjelesa, bilo po prisutnosti, kao kod umjetnosti, bilo po nekim pojmovima ili oznakama, kao kod duševnih čuvstava: pamćenje ih zadržava i onda kad ih duša više ne doživljava, iako je u duši sve što god je u pamćenju. Po svemu tome beskraju trčim ja i prelijećem ovamo i onamo, prodirem također naprijed, koliko mogu i nigdje kraja!“ (Sv. Augustin, Ispovijesti) U našoj naravi leži neobuzdana znatiželja koja nas uvijek postojano nosi prema nekim novim i nepoznatim obzorjima, koja upravlja našim nastojanjima da se dovinemo do krajnjih granica naše spoznaje, da što je više proširimo naša znanja o sebi i svijetu. Podjednako to vrijedi za našu budućnost, kao i za prošlost, prema kojoj upravljamo svoj pogled, u nadi da ćemo je razumjeti, kako bismo sebe što je moguće bolje upoznali, shvatili i protumačili. Posljedica je to činjenice da je jedino što (izvor: novilist.hr; foto: S. Drechsler)
45 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI poznajemo naša vlastita percepcija, od koje uvijek polazimo i na koju se uvijek pozivamo, koja naše postojanje ima kao vlastito središte, odakle se naša unutrašnja energija neprestano širi u koncentričnim krugovima u svim smjerovima, a svaka duboka duša posjeduje svoju osobnu onostranost. Spoznaja i prihvaćanje vlastite prirode, njenih pozitivnih i negativnih značajki, odnosno vlastititih mogućnosti i ograničenja koja su svojstvena svima, jer nitko nije savršen, uvijek predstavlja nužan preduvjet ne samo općenite uspješnosti nego i sreće kojoj težimo, bez koje nije moguće vlastito ispunjenje. Naša unutrašnja konfiguracija osobnosti, u složenoj konstelaciji različitih mogućih odnosa koji se pojavljuju u svakom pojedincu, nosi u sebi mnogo toga što može biti predmetom promatranja, pri čemu, dakako, razlikujemo naše sadašnje i naše nekadašnje postojanje, iako je to zapravo dio istoga neprekidnoga kontinuiteta života koji traje, prolazeći svoje različite etape razvoja. Na to nas neprekidno podsjeća velika rijeka sjećanja, koja teče usporedo s velikom rijekom zaborava, a mi se nalazimo u nekom međuprostoru koji nam omogućuje da istovremeno gledamo prema naprijed i prema natrag, oblikujući svoj jedinstven svijet onako kako ga mi vidimo i doživljavamo, te neprestano pamtimo, upijamo u svoju svijest, ali istovremeno i mnogo toga uvijek zaboravljamo. Živimo, drugim riječima, u rasponu između tih dviju čisto duhovnih realnosti – sjećanja i zaborava – koje ostaju u nama i bestjelesno postoje u našemu duhu, kao trajan doživljaj koji nas bitno određuje. Sjećanjem se, dakako, neprestano borimo protiv potpunoga zaborava koji uvijek prijeti našem opstanku, svijesti i identitetu, te mu se moramo suprotstavljati kako se gubitak sjećanja ne bi dogodio. I sjećanja i zaboravi važan su dio naše stvarnosti, koju bez njih ne bismo mogli ni zamisliti. No, sve što znamo o sebi uvijek je nedostatno, uvijek govorimo tek neke općenite stvari, ne otkrivajući nikada pravu suštinu, jer nam ona nekako postojano izmiče. To na neki način znači da pokušavamo uloviti vlastitu sjenu koja nas posvuda prati, kročeći krševitim, divljim šikarama i neistraženim stazama. Premda smo rođeni kao zasebne ljudske jedinke, svatko predstavlja poseban i vrlo bogat svijet koji se rađa, raste, razvija, stari i umire. Kada jednom nestanemo, to ujedno uvijek znači i nestajanje čitavoga jednoga svijeta koji predstavljamo i kojem smo pripadali. Nema sumnje da s nama zauvijek iščezava ono što je činilo naš svijet, onaj koji se javlja u trenutku našega rođenja, a počinje se jasno oblikovati pojavom naše vlastite svijesti, koja prati našu sudbinu. To je dubok smisao našega ljudskoga bitka, što predstavlja istinsko malo čudo u velikom i nesagledivom protjecanju svekolikoga života. Uvijek nas je pomalo strah da ne izgubimo zauvijek te drage slike što postoje u nama, koje nam toliko znače, a da toga možda nismo previše ni svjesni. Nastanak tih slika zasigurno bi nas nepovratno osiromašio, jer njih baš ničim nije moguće nadoknaditi.
46 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ Osuđeni smo postojano se prespitivati, neprestano otkrivati sami sebe, raščlanjujemo se i propitujemo u kontekstu vremena i prostora kome pripadamo, prepušteni uvijek samo sebi i svojoj savjesti, te predstavljamo tek neznatnu i kratkotrajnu pojavu u velikoj zamršenosti svijeta, vremena i povijesti. Predivo od kojeg smo satkani vrlo je zamršeno i složeno, ali je istovremeno neiscrpno kao predmet istraživanja i otkrivanja onoga što se duboko skriva negdje u nama. Kako bismo se u potpunosti ostvarili, moramo posegnuti u svoje neiscrpne mogućnosti, da bismo ih iskoristili na pravi način i energije usmjerili prema vrijednostima kojima težimo. Sve uvijek ovisi o otvorenosti našega uma i bića koje sve pokušava razumjeti postavljajući pitanja o sebi i svijetu, nastojeći doći do svoje pune svijesti i što većega znanja. Kada pokušavamo utvrditi nešto o svojemu podrijetlu, onda uvijek nailazimo na mnogo tame i nepoznanica, jer nam je mnogo toga nejasno i mutno. Zapravo, ako ćemo pravo, drugačije ne može ni biti, jer ono što bismo htjeli znati neprestano nam izmiče, ma koliko se svojski trudili to nekako spriječiti. Ipak, posve je prirodno da bez obzira na to i dalje moramo postavljati nova pitanja, sve dok jednom možda ipak ne dođemo do nekog odgovora, koji se ponekad krije duboko u nama samima, a da toga možda nismo ni svjesni. Sve dok živimo postavljamo nova pitanja, želeći znati i dokučiti mnoge nove istine. Svaki ljudski život posjeduje mnoge sastavnice na koje se može gledati s različitih motrišta i na različite moguće načine, kako bi se dobila što cjelovitija i potpunija slika, a svaka je od tih perspektiva unutar sebe višestruka. Posebno je pritom važna unutrašnja perspektiva vlastitoga iskustva i promatranja stvari, koja se oblikuje i neprestano razvija tijekom života, te mogućnost njegova kritičkog presipitivanja. Svaki je čovjek vrlo složena unutrašnja osobnost i to je ono sa čime uvijek valja računati, bila riječ o sadašnjosti ili o prošlosti. U svakome od nas odražava se mnogo dublja stvarnost od one koju možemo vidjeti prostim okom. Slojevita unutrašnja stvarnost podjednako je važna kao ona izvanjska, koju svi zapažamo i na temelju koje prosuđujemo. Svi smo mi na neki poseban način enigmatična bića, koja nije nimalo jednostavno niti lako shvatiti, jer posjedujemo mnoge i različite registre, jer smo bogati i slojeviti u svakom pogledu, tako da je vrlo teško cjelovito sagledati bilo kojega pojedinca, a da se pritom nešto što je važno ne izostavi ili ne uzme u obzir. Za potpuno oblikovanje duše potrebno je zasigurno mnogo vremena i truda, rada na sebi i vlastitom usavršavanju. Nedvojbeno jest da čovjeka nije moguće jednoznačno opisati niti definirati te da svakome treba pristupati kao posebnom problemu koji ne bi trebalo previše uspoređivati a drugima, jer se ipak radi o različitim svjetovima koji se ostvaruju kao bezbrojne inačice i pojedinačne mogućnosti.
47 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI Nitko od nas ne može ne slijediti svoj prirođen unutarnji glas s kojim godinama vodimo beskonačan dijalog, glas koji omogućuje da postanemo nezavisne i slobodne osobnosti, da u punom smislu riječi postojimo. Taj glas jest glasnogovornik naše svijesti i savjesti, a njemu komplementaran drugi je glas koji s njime može „razgovarati“ u nama. Razgovor sa samim sobom preduvjet je svakoga razgovora koji vodimo sa svojim sugovornicima. Radi se ne samo o istodobnoj nego i o istovremenoj komunikaciji koja postojano teče u neprekidnim i složenim misaonim procesima međusobne izmjene ideja. Komunicirati s drugima, prema tome, nije moguće bez istovremene unutrašnje komunikacije sa samim sobom, koja se događa simultano i posve spontano, s pojavom i oblikovanjem naših misli, koje su uvijek posljedica naših mnogobrojnih prethodnih unutrašnjih monologa i samopropitivanja. Što su ti monolozi izoštreniji, to su izoštrenije i gipkije naše misli koje nastaju u jednom hipu, nalikujući iskrama koje frcaju iz zapaljene vatre. I tako neprestano, u svakom trenutku, sebe nanovo stvaramo i razvijamo se, postajući drugačijim negoli smo to prethodno bili. Svaka nova misao znak je takve promjene i obogaćivanja. Nije riječ, međutim, nikada o nečemu što ide jednostavno i glatko, uvijek je potreban znatan trud i napor, bez kojega nema napretka. Gledati u samoga sebe i pokušati se opisati zasigurno je svakome velik intelektualni izazov. Gilles Deleuze kaže da svaki subjekt izražava svijet iz svoje točke gledišta, a to ujedno znači i apsolutno različiti svijet od svih drugih svjetova koji postoje. Govoreći o individualnosti, Martha C. Nussbaum kao njen važan i ključan aspekt ističe – zasebnost. To znači da svaki čovjek posjeduje svoje tijelo i svoj život koji živi sam, svatko ide svojim putem, od rođenja do smrti, svojim putem radosti i tuge, ushita i boli, koji se nikada organski ne stapa ni sa čijim tuđim životom. Kao drugi aspekt individualnosti spomenuta autorica navodi kvalitativnu različitost. Pod time misli na to da svi ljudi imaju izrađena jedinstvena svojstva, svatko ima svoj jedinstven dar i ukus, ciljeve i planove, mane i vrline, a sve to povezano je i isprepleteno tako da je potpuno prirodno svakoga zvati drukčijim, vlastitim imenom. Prema tome, zaključuje ona, koliko god ljudi bili slični svojim osobinama, izvjesno je da svatko ima samo jedan, vlastiti život. I koliko god da bili pod utjecajem nekoga drugoga ili povezani i isprepleteni s nekim drugim, možemo živjeti jedino svoj vlastiti život. (Izdizanje misli. Inteligencija emocija.) Čovjek je vremenito biće: sudbinski smo obilježeni temporalnošću koja nas bitno određuje i usmjerava naše postojanje, od našeg prvoga do posljednjega dana života. Možda čak nije pretjerano reći da nas vrijeme drži u svojim šakama i nikada nas iz njih ne ispušta, protivili se mi tome ili ne. To je jednostavno ono čime smo određeni i uvjetovani, ono što nije moguće izmijeniti. Zanimljivo je pritom, iako to nekako teško logički prihvaćamo jer nam izmiče iz percepcije, da smo u isto vrijeme sve ono
48 OGLEDI Irvin LUKEŽIĆ što smo već bili, ono što u tom času jesmo, kao i ono što ćemo tek jednom postati, i to u neprekinutom kontinuitetu jednog te istoga bića i njegova postojanja, koje ima, između ostaloga, sposobnost da samo sebe promatra i analizira u ogledalu vlastita unutrašnjeg svijeta. I to je upravo ono što nam preostaje nakon svih preokreta sudbine i izazova s kojima se u životu moramo suočiti. Živimo u vremenu i kroz vrijeme, i razvijamo se tijekom vremena, određeni smo njime, tako da sebe ne možemo ni razumjeti ukoliko zanemarimo ono što smo nekada bili, posebno vlastito djetinjstvo, koje je u pravilu rijetko kada potpuno idilično, naše ishodišno i istinsko formativno doba, kada počinjemo stvarati prve emocionalne veze, kada prvi put vrlo intenzivno proživljavamo sve svoje osjećaje, naše radosti i tuge, koji trajno oblikuju krajolik našega jedinstvenog postojanja. Premda je prošlost, baš kao i budućnost, nešto prilično apstraktno, nešto što ne možemo ni jasno definirati, niti je možemo uhvatiti, jer ne predstavlja nešto što bi bilo materijalno ili opipljivo, ona nas posvuda prati poput blage sjene, predstavljajući trajan izazov svakome čovjeku kao njegov memento, podsjećanje na ono što je jednom bio, kao neka vrsta vlastite antiteze, bez koje nije moguća sinteza, koja utječe na to da stvari promatramo s gledišta budućnosti. Na taj se način dijalektički krug života uvijek zatvara tako da se upravo pomoću vremena konstituiramo kao cjelovite osobe, one koje sebe duboko promišljaju i razumiju, koje posjeduju razvijenu svijest o sebi i svome postojanju. Upravo u tome se ponajviše i razlikujemo, jer se svatko razvija iz sebe, iz vlastitoga narcizma, egoizma i zaokupljenosti sobom, prilagođavajući se što je više i bolje moguće objektivnom svijetu koji se neprestano mijenja, kao i ljudima koji su dio toga svijeta, naši suvremenici, s kojima smo uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, povezani. Pritom, dakako, ne mislimo na čitav svijet, već na ono što predstavlja našu bližu i poznatu okolinu. Drugim riječima, govorimo o našemu neposrednom povijesnom okruženju, kontekstu unutar kojega živimo i koji se ponekad mijenja. Problem je i u tome što smo svi mi ponaosob, osim toga što sebe nedvojbeno silno volimo, kao što to još davno jasno i nedvojbeno ustvrđuje Ciceron, neobično pristrani. Imamo, naime, veliku sklonost ne samo idealizirati i heroizirati sami sebe nego i druge ljude koji su nam posebno prirasli srcu, videći u njima i ono što možda objektivno ne postoji, pretvarajući ih u fikcionalne junake naše imaginacije, umjesto da ih objektivno i jasno sagledamo u pravome svjetlu kao realne osobe, koje imaju svoje mane i vrline. Stoga smo na neki način slijepi. Upravo naša pretjerana emotivnost prema voljenima čini nas sklonima pogreškama koje zamućuju našu percepciju. To je jedna od prirođenih nam sklonosti koje nas vrlo lako zavaravaju, ako ih ne spoznamo ili jednostavno nismo dovoljno kritični. Heroizirajući druge, pripisujemo im svojstva koja samo mi vidimo, odnosno, možda bolje rečeno, hoćemo da vidimo. I tako ih heroizirane, dakako, pamtimo i pretvaramo u svojevrsne mitološke junake
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=