98 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Matija IVAČIĆ lektire (Learova kći, Hamlet, danski kraljević, Ispovijed don Juana, Romeo i Julija...). Čapek, ukratko, poseže za poznatim književnim djelima i povijesnim zbivanjima koja su utkana u kolektivno pamćenje zapadnoeuropskoga kulturnog kruga. No u pravilu ga ne zanima toliko (književno)povijesna faktografija sama po sebi, koliko ono što se krije iza nje – zamršen unutarnji svijet protagonistâ, njihove moralne dileme i nedoumice, njihovi strahovi i svakodnevne radosti. Intimna drama pojedinca, i to najčešće maloga, običnog čovjeka, i inače je u središtu cjelokupnoga Čapekovog stvaralaštva, bez obzira na to poigrava li se kriminalističkim žanrom, piše li svoja pionirska znanstvenofantastična djela, protestira li svojim antiratnim dramama ili pak preispituje mogućnosti spoznavanja istine, kao što je to slučaj u njegovim„noetičkim“ proznim djelima. I velike povijesne ličnosti, koje su svojim postupcima izravno utjecale na tijek povijesti ili su ga čak radikalno mijenjale, u Knjizi apokrifa naposljetku su ogoljene kao obični ljudi koje su do njihovih sudbonosnih odluka – nebitno radi li se o činu bezumlja ili kolosalnom herojskom podvigu – počesto doveli slabost ili malodušnost, intimne čežnje ili zanos, sitni interesi ili jednostavno glupost. U konačnici, s vremenske distance s koje čitatelj danas čita apokrife, sraz monumentalnosti povijesnih događaja koji se u njima obrađuju te tipiziranih, čitatelju lako prepoznatljivih, gotovo stereotipnih obrazaca ponašanja i razmišljanja njihovih protagonistā izaziva dojam tragikomičnosti, ali i stanovite familijarnosti: povijesne ličnosti i književni likovi u Čapekovim apokrifima ne djeluju kao okamenjene statue zarobljene među koricama udžbenika, već kao ljudi od krvi i mesa u čije će se probleme čitatelj lako uživjeti i čije će odluke po svoj prilici moći razumjeti – naprosto zato što je i sam prolazio kroz slične dvojbe, slična zdvajanja i slična ushićenja. Jer, kao i svaka dobra književnost, i ona Čapekova uvijek je (bila) zrcalo postavljeno pred čitatelja. Aktualna i društveno zainteresirana, nerijetko i angažirana u odnosu na trenutak u kojem je nastajala (kao što je to ovdje, primjerice, apokrif iz 1937. o Aleksandru Velikom i njegovim ekspanzionističkim pretenzijama, što se može shvatiti kao kritika onodobne Hitlerove uzurpatorske politike), nepovjerljiva prema prorocima i političkim iskupiteljima svih vrsta, a istovremeno pitka i zabavna, natopljena humorom i ironijom, Čapekova djela s pravom i dalje intrigiraju, provociraju, potiču na nova čitanja u novim kontekstima. Knjiga apokrifa to, naposljetku, zorno potvrđuje. Matija Ivačić, Zagreb www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=