97 Matija IVAČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI stica, Razgovori s T. G. Masarykom u vrijeme njihova objelodanjivanja u Hrvatskoj mogli su se shvatiti kao odgovor kojim je bijeda političkoga torbarenja ismijana impozantnom univerzalnošću jednoga ljudskog duha koji se, umjesto na nazive ulica, fokusirao primarno na čovjeka, na demokratičnost koja počiva na humanosti, čovjekoljublju, ali i zdravom razumu. Naposljetku, g. 2021. objavljen je još jedan Čapekov naslov, Knjiga apokrifa (Disput, prev. D. Dorotić Sesar). Čapekova djela – to je sad već izvan svake sumnje – punim plućima udišu zrak svoje aktualnosti, svoje svevremenosti i svoje sveprostornosti. Takav je, jednostavno, Čapek: s osjećajem za njemu aktualan trenutak, a istovremeno gotovo profetski usmjeren prema budućnosti. Kakva god ona bila. Čapek je svoje apokrife objavljivao u novinama tijekom gotovo dva desetljeća, od 1920. do 1938., i upravo im je prvotna namjena odredila formalni karakter: svi su apokrifi sažeti, semantički zaokruženi, ozbiljni i zabavni u isto vrijeme, prilagođeni čitatelju (uglavnom) dnevnih novina koji traži razonodu, ali i koji je sklon kritičkom propitivanju svijeta oko sebe. U međuvremenu je Čapek njih ukupno pet, povezanih biblijskom tematikom, objavio u knjižnom izdanju pod nazivom Apokrifi (1932.). No u obliku u kojem je danas čitamo, a koje broji ukupno dvadeset osam tekstova, Knjiga apokrifa objavljena je 1945., sedam godina nakon autorove prerane smrti. O njezinu izgledu odlučivao je tadašnji urednik Miroslav Halík, poredavši ih držeći se kronologije, ali ne kronologije njihova nastanka, već kronologije razdoblja u koja su smještene radnje apokrifâ. Ova urednička intervencija, koje se u pravilu drže sva izdanja Knjige apokrifa, logična je i opravdana. Umjesto dojma vremenskoga i tematskoga „mimoilaženja“ apokrifa, a u konačnici i unutarnje razjedinjenosti knjige kao cjeline, zahvaljujući njezinoj organizaciji u nekoliko tematskih blokova u povijesnolinearnom slijedu ona funkcionira kao dobro osmišljena i zaokružena priča sama za sebe, kao putovanje kroz alternativnu (možda bolje: moguću) povijest, i nije nemoguće da bi se Čapek odlučio na isti potez da se našao u prilici urediti svoje apokrife kao ukoričen naslov. Što su to zapravo Čapekovi apokrifi? Po svojoj užoj definiciji apokrif je tekst biblijske tematike koji nije dio priznatoga biblijskog kanona, odnosno nije kodificiran kao dio Biblije. U širem smislu posrijedi je pak tekst koji sadržajem evocira historiografsku zbilju, ali se zbog dodavanja historiografski neverificiranoga sadržaja ne smatra posve autentičnim te samim time ni pouzdanim. U svom žongliranju poviješću Čapek u Knjizi apokrifa obrađuje mitske i prapovijesne priče (Prometejeva kazna, Terzit, Arhimedova smrt, O propasti epohe i dr.), priče s biblijskom i kršćanskom tematikom (O deset pravednika, Sveta noć, Lazar, O pet kruhova, Pilatova večera, Brat Franjo, Car Dioklecijan i dr.) te naposljetku one u kojima su u središtu događaji i osobe iz novije povijesti (Napoleon, Gospodin Hynek Ráb iz Kufštejna) i kanonske
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=