94 OGLEDI ZAVIČAJNI Milan RAKOVAC ne mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega. Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav-Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pametnije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štrigarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni. A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije očekivati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja. A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osobna i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već podnaslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA. „Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva... Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag. Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno“.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=