85 Albino CRNOBORI ESEJI „Gramsci je glavni razlog zašto je komunizam u Europi (Zapadnoj, nikako na Istoku, gdje će, dapače, uskoro zavladati! – A.C.) propao vidio u tome što je buržoazija još uvijek čvrsto kontrolirala institucije. Revolucija ne dolazi odozdo, pobunom obespravljenih masa, razmišljao je, već se ona provodi odozgo, promicanjem svoje istine u sklopu institucija kulture...“ I odmah nešto dalje: „Za Gramscija revolucija ne dolazi osvještavanjem radničke klase o njihovim stvarnim interesima ni kroz sindikalnu borbu, već samo onim što su njegovi sljedbenici nazvali dugim maršem kroz institucije kulture. Gramsci je potpuno ispravno shvatio da ekonomija nije glava stvar, već samo posljedica kulture, koju je Marks smatrao lažnom sviješću i tek ideološkom nadogradnjom. Kultura ima prioritet...“ Odatle,„Revolucija odbacuje plave kute i cokule i navlači karirani sako i lakirane šimi-cipele. Avangarda revolucija više nisu radnici, već djelatnici u kulturi, odnosno intelektualci – pisci, sveučilišni profesori, kazališni redatelji, novinari itd. Revolucionarni čin više nisu radnici, već djelatnici u kulturi, odnosno protekcija. Zaposliti istomišljenika na faksu ima veću revolucionarnu snagu od bacanja Molotovljevih koktela na policiju...“ I odmah zaključuje: „To je razlog zašto nam danas sveučilišta, kulturne institucije i mediji sliče na mjesta na kojima se okupljaju pripadnici neke sekte, koji se isto oblače, isto misle i istu vjeru ispovijedaju. To je razlog i zašto je Internet prestao biti mjesto slobode govora. Jer, jednom kada kontrolirate kulturnu produkciju, kontrolirate i cijelo društvo. Stara komunistička ideja avangarde još uvijek je s nama, samo što je danas nazivamo drugim imenima“. Tako Ristić, neki evidentno slobodan um koji se, eto, uspijeva probiti kroz baražnu vatru ljevičarske dominacije. Proizlazi kako bi, uz ostalo, bilo bolje da sam svojedobno ipak prošao s daleko više pozornosti i akribije kroz četiri opsežna sveska Gramscija u mekome uvezu, nego što sam – istina, u nešto dužim razmacima – tri puta prošao (kroz) Krležine „Zastave“ (puta pet svezaka), iako ni ovo drugo nije bilo bačeno vrijeme. Ovako, s više desetljeća zakašnjenja, mogu uz pomoć Ristićeva pristupa, razvijati misli i primisli, donositi zaključke u više pravaca. Često, više po mene nego po svijet oko mene; paradoksalne, nekada i do urnebesa. No, sve je to post festum, pa je i svaki urnebes tek neka vrsta kasne stišane rezignacije. Možda ću ipak – ali na zasebnome mjestu, da ne bih sada razvodnjavao i možda nehotice relativizirao Gramscija – a u sklopu istih ovih korica, kazati ponešto o iskustvu kojega je moja knjižica Protiv kulturnih feuda (1981.) bila jedna od etapa, jedno malo žarište („novohrvatski“: fokus)... (2021.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=