84 ESEJI Albino CRNOBORI bio je upravo: objaviti u našem „puležanskom“ svračjem gnijezdu ta četiri sveska jer, vidim, za time se u Glavnome gradu Republike (makar i Socijalističke), nitko baš ne jagmi. U tome nastojanju nisam uspio (opet: bilo je drugih, svih mogućih, važnijih, a svakako hitnijih ciljeva i zadaća), iako sam se nekih više od pola godine prilično trudio, pa sam u to kolo bio uvukao imena kao što su Vjekoslav Mikecin, zatim jedan puljski profesor „čiste filozofije“ i dvoje sličnih mi mjesnih partijskih aparatčika, plus potpredsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine (danas: Grada). Upornost/ ustrajnost u toj jednoj stvari bila je u mene, kao i uvijek, ograničena i, konačno, zagušena jednakom„upornošću“ u mnogim drugim stvarima. Bijah još jednom doktor od svašta i ništa; moja su sreća (i zabluda!) bili u tome što su se priznavali i znatno manji rezultati. Živjeli smo od stalnoga pokretanja i smjene velikoga broja pokušaja... Tek bi iznimno, zlobnik sa strane (bili su označavani neprijateljima) došapnuo: – ...i pogrešaka. A ovo s Gramscijem – kako došlo, tako i otišlo. Kako je naglo planulo, tako se i ugasilo. Prošla je desetljeće i još koja godina više, četiri sam Gramscijeva sveska predao jednome od viđenih članova talijanske etničke zajednice (danas „manjine“) u Istri, a on ih je uredno preuzeo i zahvalio. Bilo je to koncem osamdesetih ili početkom devedesetih, kada sam za smještaj novih knjiga (još sam danas duboko zapleten u Gutenbergovoj galaksiji) što će, računao sam, neminovno u moje skromno stanovanje pristizati i dalje, stvorio nešto prostora, tako što sam se riješio marksističke literature, uglavnom nerazrezane, ali koja mi evidentno neće biti od pomoći u budućem životu, kao što mi nije bila ni do tih prijelomnih godina 1989/90/91. Proći će od tada još neka tri desetljeća. Gramsci je bio nestao s mojega ekrana, osim što sam se nekoliko puta prisjetio anegdote o našemu tijelu koje je„neko drugo“ kada protekne sedam godina života, dapače možda sam je koristio u dva-tri navrata u sklopu konverzacije, čini mi se najmanje jednom kada sam se unatrag, naknadno, ispričavao jednoj ženi za neke svoje svinjarije. Kad, eto ti neki dan – a broji se već kasno ljeto 2021. godine – naiđem u kolumnista Borislava Ristića (Večernji list, 11. rujna 2021.) nadahnut napis/tekst o svojevrsnoj promjeni težišta, smjera i područja (tako sam razumio) djelovanja političke ljevice u svjetskim razmjerima. Veli Ristić da je (odmah) nakon Prvoga svjetskog rata Njemačka razočarala očekivanja Ljevice kada se radi o svjetskoj revoluciji i da se nije pokazala ključem revolucionarnoga raspleta povijesti. Vidjelo se uskoro da su radnici mahom nezainteresirani za teoriju i praksu revolucije, a (...pokazalo se da...) na istoku ne teku med i mlijeko, već (vladaju) glad i teror. Moralo se (dakle) pronaći objašnjenje za povijesni fijasko s kojim su bili suočeni sljedbenici ove nove religije. Toga se – bliži se raspletu svoje teme kolumnist Ristić – prihvatio talijanski komunist Antonio Gramsci.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=