83 Albino CRNOBORI ESEJI anegdotičnosti u njihove inače ozbiljnošću impregnirane i revolucionarno napete životopise. U Germanetta je to epizoda o njegovim zavičajnim Kuneancima (Cuneo, nedaleko od Torina), a u Gramscija sam zapazio (od ono malo što sam uopće dospio zapaziti) njegovu sklonost da se, pišući s jedanaestogodišnjega služenja zatvorske kazne (kako se to uljudno kaže), šali na vlastiti račun u pismu sestri: da bi ga Mussolinijeve vlasti sada mogle baš otpustiti iz zatvora jer „više nije ista osoba“ kao onaj što je prije sedam godina bio osuđen na odsluženje. Naime, dodaje, anatomski je dokazano da se u ljudskome tijelu u vremenu od sedam godina izmijene sve stanice organizma; od onih od prije sedam godina nije više ostala nijedna; ja sam, prema tome – veli – danas „sasvim drugi čovjek“ i mogli bi me (dapače: morali) lijepo pustiti na slobodu. Odslužio ih je jedanaest, a umro je nekoliko mjeseci zatim. Zadivilo me bilo onih davnih godina, sedamdesetih, u njega i u svezi s njime nekoliko okolnosti: ta njegova mediteranska sposobnost (i potreba!) da udari stvari na šalu onda kada nisu baš šaljive, pa preko pretpostavljenoga križa što ga je kroz život pronosio zbog tjelesne mane (one „neoprostive“ u mediteranskome svijetu, još između dvaju svjetskih ratova), pa sve do osobite, markantne tvrdnje koju sam bio pokupio, o partiji kao kolektivnom intelektualcu. Drugoga nije bilo zapravo ničega; njezinog autora poznavao sam onako u prolazu, tangencijalno, iako sam u Trstu bio pribavio njegova Pisma iz zatvora, zajedno s izborom iz drugih radova u izdanju od nekih dvije tisuće stranica, ukupno četiri sveska. Sve to u nastupu neke mješavine radoznalosti i težnje za „istinama“ koliko i stanovitoga osjećaja partijske dužnosti, podebljanome po svoj prilici predodžbama o tome kako bi se trebao držati jedan aparatčik, posebno ako je zadužen za obrazovanje primljenih u članstvo Partije. Četiri su sveska (meki, američki uvez, a onolike stranice!) ostala neproučena, pa ni u onome, činilo se najatraktivnijim/izazovnome dijelu – o partiji kao kolektivnome intelektualcu, jer da sam se udubio u odgovarajuće stranice Gramscijevoga štiva, bio bih dokučio po svoj prilici i neke od bitnih pojedinosti, pa i tu, da autor ne drži takvo stanje već dostignutim i samo po sebi razumljivim – da je Partija kolektivni intelektualac; to Partiji ne pripada iz same logike njezinoga konstituiranja i djelovanja, već je to, eto, novi cilj što ga tek treba sebi zadati i postići. Što se aktualnoga stanja tiče, gledao sam na pitanje kao statističko i onako doslovno: bilo je bjelodano da Partija, gleda li se popis članstva, nije nikakav, ni pretežno pa ni u pogledu relativne većine članstva, nikakav kolektivni intelektualac, niti će u dogledno vrijeme to biti. Možda jednom, u komunizmu... Zbog čega Partija treba sebi postaviti takav cilj, u to sam još manje bio upućen (iako mi je djelovao nekako sam po sebi razumljiv i Partiji svojstven po naravi stvari); do tih Gramscijevih stranica nikada nisam stigao, bilo je važnijih i hitnijih zadataka. A jedan od tih zadataka što sam ih sebi postavio
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=