79 Gianna DALLEMULLE AUSENAK NOVI PRIJEVOD priliku vidjeti ovakve lijepe stvari, kod vas. Strpljenja, što se može... Ali idemo sad, inače ćemo zakasniti!“ Prema maminom izrazu shvatila sam kako bi bila dala ne znam što samo da ostane kod kuće. Ali ohrabrila se i tako smo otišle. Dreher je bilo zgodno mjesto, dobro osvijetljeno, simpatično na prvi pogled, s finim mirisom domaćih jela u zraku. Daškom onih koji otvaraju apetit. Odred okretnih konobara, koji su izgledali kao da lete na koturaljkama, ukrštao se u sali, noseći pladnjeve nakrcane tanjurima s kojih se pušilo, čašama i kriglama punim prozirnog svijetlog piva s velikom pjenom. Odmah sam primijetila veselje koje se širilo tim mjestom, gdje su svi bili raspoloženi i činilo se da zaista uživaju. Berta je ušla uzdignute glave poput kraljice, s uvojcima koji su se spustili kao korijandoli za maškare, utegnuta nad visokim sandalama, punima remenčića poput kave santan. Mama i ja išle smo za njom kao dvije kradljivice, srameći se što smo u takvom društvu pa i stoga što smo odmah stekle dojam da Berta privlači pažnju nemalog broja ljudi koji su zurili u nju. Bilo je jasno da se pitaju odakle je pobjegla. Naša je domaćica napredovala skroz fensi, mašući ručicama kao kraljice kad pozdravljaju podanike i, srećom po nas, nije imala zvončiće jer bi inače zvoncala cijelom salom. Ali i bez njih, bilo nam je jasno da je osvojila zanimanje prisutnih koji su je pratili očima punim zafrkancije, iščekujući što će dalje biti, zadovoljni što će se moći besplatno zabaviti. Napokon je uočila nekoliko slobodnih mjesta i kad smo sjele nas dvije smo s olakšanjem uzdahnule, nadajući se da je najgore prošlo. Ali smo napravile račun bez Berte. U jednome kutu sale, smješten zrakasto, bio je mali orkestar. Ni mama ni ja nismo primijetile svirače, jer smo bile odviše posramljene da bismo se osvrtale oko sebe, tako da smo hodale s glavama uvučenima u ramena. Kad smo ih ugledale pred sobom, jedva na par koraka od našeg stolića, iznenadile smo se. Berta je odmah počela prekopavati po crnoj blještavoj torbici od štrasa, a onda je učinila pst-pst konobaru koji je letio k našoj strani i gurnula mu nešto u ruku. Ovaj je kimnuo, jedno da glavom, vratio se i muzičarima nešto šapnuo na uho. Onaj s violinom u ruci ustao je, pogledao Bertu ravno u lice, operetno joj se naklonio i gudalom napravio neku šaljivu gestu te je opet sjeo. „Sad ćete vidjeti, sad ćete čuti!! Za mene je, za mene je! Ja sam ta, ja, za mene je!“ Što smo to trebale vidjeti ili čuti, za nas je bila tajna. Da je ona ta, to je bilo bjelodano. Pa tko je inače mogla biti? Berta više nije mogla izdržati u svojoj koži, uznemireno se premještala na stolici kao jegulja. K vragu, da se barem može propasti u zemlju ili barem pod stolić, netragom nestati kao zelena kugla i gljiva! Mama je bila vrlo zbunjena od velike sramote, a ja nisam znala bih li gurnula njušku u tanjur praveći se da jedem ili bih pobjegla.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=