78 Pad. Berta nije voljela kuhati, snalazila se odlazeći koji put k nevjesti, koji put kćeri Fidensi koju smo upoznali u doba izleta k nama i koja me se dojmila jer je imala zamalo metar i osamdeset. Da ne povjeruješ, s obzirom na majčin stas! A kako joj je moja mama bila jako simpatična, ispričala joj je sav život otkad je bila dijete. Ja sam naćulila uho da nešto čujem, ali nisam mogla ništa razumjeti osim nekoliko ljutitih riječi: „Za sve je kriva majka, ta odurna!“ Dugo me izjedala radoznalost, tko zna zašto Fidensa tako govori o Berti, ali s mojom mamom nije bilo popuštanja: kad bi rekla Neću ti reći jer nisu tvoje stvari, bilo je neću i gotovo. A onda sam posve zaboravila na tu zgodu koja me se, imala je mama pravo, nije ticala. Kako mi se sad činilo da shvaćam, Berta nije živjela ni dobro ni loše. Primala je malu mirovinu od pokojnog muža, koja joj je, prema onome kako je živjela, odnosno hraneći se kao ptičica, dostajala. A da se stanje popravi i da ima koju liru za gluposti koje je voljela, za kavanu ili kino, obavljala bi poneki poslić kod kuće. Za malo novca nabavljala je okrugle plastične kutije pa bi na njih i oko njih nalijepila šarenu čipku i poneki cvjetić; kad su bile gotove, te su kutije sličile škrinjicama, ali nisu bile tako lijepe. Mi smo je obasipale komplimentima jer je bilo bjelodano da ih očekuje i od zadovoljstva mi je darovala kutijicu s kanarinski žutom čipkom. Znam, nije važno, ali ni mi nismo došle praznoruke. Berta je održala obećanje da će nas odvesti u Dreher, štoviše, budući da je mama pokušavala odbiti, baš je inzistirala. Poznavajući mamu, znala sam kako joj je mrsko da joj Berta ili tko drugi (ako nije bio najuži rod) nešto plati, a da sama potroši onaj teško ušteđen novac na razonodu, nije imala ni najmanju namjeru. Ali na kraju je pristala, da ne bude neprijazna prema Berti, a malo i zbog mene, koja sam već bila velika i nikad nisam bila u nekom okupljalištu poput Drehera. Mama i ja imale smo samo putnu odjeću, u svakom slučaju najbolje od naše jadne garderobe, nešto bijelo-plavo i u boji duhana, što „nažalost“ pristaje na sve i spremile smo se u pet minuta. Međutim, Berta se zatvorila u sobu na jako dugo, a kad je izašla, mama mi je stegnula ruku iz straha da ne prasnem u smijeh. Zbunila sam se oko par uvojaka koji su visjeli nad parom naušnica od lažnih bisera, debelih kao pikule. Oko naboranog vrata zamotala je dva reda bisera, manjih od onih na naušnicama, ali iste vrste. Za drugo mi se činilo da je zamotana u papir za čokoladne bombone: blještavi cvjetovi koji su se otkidali i sustizali na plavoj podlozi, a završavali zgužvani u broš, najveći koji sam ikad vidjela. „Kad izlazim, volim biti elegantna, sviđaju mi se lijepe stvari i volim se pokazati. Zar nije lijepa ova haljina? Svi mi kažu da mi dobro stoji, da sam u njoj kako pupica, zar ne, mala? Očarana si što me takvu vidiš, zar ne, zlato, eee, vi jadnice, nemate
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=