75 Gianna DALLEMULLE AUSENAK NOVI PRIJEVOD Baš sam bila razočarana, jer sam bila uvjerena da oni iz Trsta drugačije izgledaju. Odmah se moglo shvatiti da s Olivom nešto nije u redu. Nakon vrlo srdačnih pozdrava i čak ponekog mmmmmu poljupca u zrak, ta je zrmana sjela pokraj vetrine, uškopljena i ukočena kao da je progutala držak metle. Ona njezina isprana i stisnuta njuška, slabovidne očice s podočnjacima, koje su zurile zalijepljene u vrške crnih gondolica barem broja četrdeset... to me držanje buljooke sardele stavljalo u veliku pomutnju, ali i privlačilo poput magneta. Svako toliko Oliva bi odvojila majmunske očice s vršaka cipela i ubacivala se u napet bratov razgovor, a da blage veze nije imala o čemu je riječ. On bi dobio napad prvorazrednog bijesa i:„Muč’ ti, grdesino, ča niš ne razumiš! Stavit ću ti brnjicu, znaš!?“ Lajao je šibajući je pogledom. Oliva bi poskočila na stolici unatrag, ustrašena, kao da joj je umjesto vike zalijepio pljusku, ispuštajući kroz duge sjekutiće vrisak štakorice, jedno ihihi za koje se nije znalo znači li prigovor ili plač. Komedija se ponovila nekoliko puta i ja sam otkrila da je zrmana Oliva imala određenu sličnost sa Stanlijem u ženskoj odjeći. Rinaldo je bio prava slika. Samo je udarenom umjetniku moglo pasti na pamet skupiti poteze koji jedan s drugim ništa zajedničko imali nisu i složiti tako originalno djelo. Ono što me kod tog Rinalda najviše zbunjivalo bio je – njegov vrat. Ah, kad se samo sjetim! Vrat dug nekoliko pedalja i mršav kao crta s pidžame, koji je izazivao samilost i u usporedbi s kojim su se Modiglianijevi mogli sakriti. Ta odurna stvar – tako mi Bog pomogao – bila je posve naborana, koža posuta madežima kao u purana i... posve autonomna od ostatka tijela. Nad tom motkom, u stabilnoj ravnoteži, jedna mala majušna glava, kugla za biljar koja je zaboravila rasti. Zbog toga živućeg periskopa zastala sam otvorenih usta i mama je, inteligentna žena, odmah shvatila u čemu je stvar pa me u strahu, da čovjeka ne bi uvrijedilo moje nedovoljno poštovanje, s nekom isprikom poslala u kuhinju, gdje mi je očitala dobru lekciju. „Kako je slatka ova mala, uvijek je tako tiha i dobra?“ Zrmana Berta, najstarija od njih troje, došla je do mene i obavila me svojim mirisom jasmina. Pogledala sam mamu, ne znajući što da kažem ili učinim, no jednim me pogledom prikovala u mjestu. Odgovorila sam joj lijepim osmijehom kao što bi učinile pristojne djevojčice, tako da sam se pokazala u najboljem svjetlu. Berta je bila otvorena, brbljava, pomalo i zbrkana, napirlitana i kao na oprugama, zato da se bolje uoče viseći ukrasi od mat zlata svuda pomalo. Meni su se činili pretjeranima, kao i previsoke pete za njezinu dob. „Mene“, govorila je,„ poznaje cijeli Trst. Kad idemo u Dreher, ja i Fidensa, svi me gledaju, jer kažu da sam lijepa. Eeeee, meni ne nedostaje kavalira, dovoljno bi bilo da ih poželim!“ „Ma molim te, molim te, Berta, niti da ti je dvadeset godina, pazi, molim te, ne pričaj nam, tko bi te uzeo, jesi li se ikad pogledala u ogledalo?“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=