73 Gianna DALLEMULLE AUSENAK NOVI PRIJEVOD stari su govorili da u određenim situacijama triba znat kalat brageše i držati jezik za zubima. Dakle, ako je istina da dica i golubi mažu po hiži, treba dobro paziti što se pred njima govori i ni po koju im se cijenu ne smije objašnjavati zašto i kako. Hoću reći, pravu istinu. Na kraju krajeva, nije toliko ni teško, barem dok mularija ne počne misliti svojom glavom, a kad se to dogodi, i sami možete zaključiti, nisu više ni tolika djeca i znaju se ponašati u skladu s prilikama. Ali dok ne odrastu, može se biti na miru, ne shvaćaju tako lako prevaru i ne razumiju obmanu. Kao svi mulci na ovome svijetu, i naši su svoje dječje doba živjeli u uvjerenju da je sve lijepo i dobro,„popili“ sve što su im odrasli pripovijedali, uključujući i podvalu da će sunce budućnosti samo za njih sjati. Budući da ništa ili gotovo ništa nisu imali, zadovoljavali su se malim i, s obzirom na to da im je svaka glupost predstavljala veselje, da ih se smuti i nauči plesati kako drugi sviraju, smutljivci su jin piskali jušto na uho. Ranije zbog rata, kasnije zbog poraća, naša brižna dica nisu bila navajena ni na prenemaganja ni luksuz, tako da im se spartanski život činio posve normalnim. Ali ne i barba Ricu. Njemu ni najmanje. Ostavši, naučio je reći zbogom mnogim dobrim stvarima, e pa dobro, nije se baš mogao baciti kroz prozor, ali tih se dobrih stvari koje su duši utjeha, životni cilj proždrljivaca, pohlepnih i požderuha kakav je bio on – nikako nije mogao odreći, odmah bi pomislio na njih, slinio i sanjao ih čak i noću. Ravijoli koji plivaju u šugu od kokoše ispod dva prsta parmezana, kobasice s hrenom, gorgonzola rezana debelo kao i kriška kruha pod njom, ružice s ovčjim sirom i fete zrelog pršuta, bakalar na bijelo, brancini i zubaci, ružičasta i mirisna mortadela, mandulat, suhe smokve u čašici maršale... samo od pomisli navrla bi mu slinica na usta i sisao je usnice cokćući u prazno od želje koja bi ga obuzela. „Ni te sran?“ – govorila mu je teta glasom punim prezira kakav žene nepokolebljivo gaje prema muškarcima toga kova,„gori si od žena u drugom stanju!!!“ Ali on ne, on se nije sramio, ne, za njega je to bilo sveto pravo, ono koje je, jer djece nisu imali, oduvijek tražio i dobivao. Svakoga jutra teta mu je bijelu kavu pokrivala skorupom s našega mlijeka, a onaj se teški sebičnjak uopće nije sramio što ga drugima u obitelji ne bi ostalo ništa ili gotovo ništa.„Stari si prasac, požderuh, svima se gadiš“, govorila mu je žena. Ali ga je i dalje kljukala, a mi smo glumile da nam nije stalo. Vučem nit uspomene kao što ribar vuče konop s kolca čekajući da barka dođe do njega pa da uskoči u nju. U moju je barku ušao barba Rico i zajedno plovimo prema Trstu, na valu logike za koju mi se čini da je jedina moguća koja ga je pokrenula – čim se moglo – prema julijskom gradu. Barka je samo izlika da dočaram ideju, razumije se: mislim da je u Trst otišao jednim od onih poslijeratnih drndavih i smrdljivih autobusa. Novca nije imao, to je više nego sigurno, pa onda? Dakle, kako mu nije nedostajalo ideja, smislio
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=