67 Monika HERCEG KOD MARULA 2021. pretvaraju radiovalove u promišljene golube I sve bi ostalo visjeti nad nama tako nerazumljivo, prijeteće da nisi s leđa prebacio dan u lokvu, govorio sigurno poput slojeva zemljine kore kada se primiču Ostalo je nebitno ionako što ne znamo izgovarati bitne riječi istom valovitom mekoćom kao pozdrave ili psovke pa prevalimo samoglasnike u krilo vjetra misleći kako će u mekanoj lubanji oblaka takve velike sintagme moći na miru popuniti stubišta do desetog kata ili više kako će se volim te moći samo podići na noge i pretrčati za nama kilometre neugode 10. Danas sunce nagovara svijet na utapanje tako da prvo zavodi čistoćom i obećanjem početka, potom dugim glasnim hodanjem po tijelu premetne svoju namjeru iz majčinske u tugu. Nije to bilo kakva tuga, studeni se koleba u drhtavim prstima kao nezamjećena ljubav, utišava nam zamisao o dugoj šetnji, presreće nas kad nam nesmotrenost oduzme kišobran. Bilo čija tuga, niti to. Osobna i prisna tuga, kad se pod riječi može zavući svaka životinja, kad smrt odzdravlja, čak i kad uđem u majčinu sobu kako bih uzela toplije čarape, tugu u kojoj spava zavičaj koji se ne može odvojiti od grla. Mi nosimo ova tijela da bismo za svaku ljubav iz njih bili oslobođeni kao orasi. 11. Lakše bi bilo ne voljeti te i izgovarati u ljetno nebo jednostavnu brigu o popodnevnom ručku i nečemu što bih trebala već sutra odlučiti: možda je vrijeme
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=