66 7. Volim tvoja ramena jer mi se nekad učini da na njih može i sunce zasjesti i tako ostati koliko poželi, kao da tlo pod tobom može osjetiti ritam kojim riječ prebacuješ jednu na drugu. Ako zaboravim ikada koliko je potrebno da bi jedan čovjek prišao drugome srest ćeš me jer naprosto je tako oduvijek: ja trčim mahnito niz dugačku sjenu ljeta, a ti znaš da je ljubav hrabra. Volim kad nam zagrljaj traje predugo i oboje zaboravimo da će već sutra jedno čekanje zamijeniti drugo. Ovdje je daljina sabijena u zadržavanje daha (nemoj me pustiti iako znam da moraš) i mi puštamo, puštamo da se minute otkotrljaju niz mrak. 8. Glasno je, rasipamo se kao nenamjerni susret i odbacujemo sve što ne možemo ponijeti iz ovog toplinskog udara u sutra Pretjeruješ kad kažeš da ne razumijem način na koji me voliš i još se samo nekoliko žednih borova okreće prema nama da prepoznaju ono što odlazi, a ponekad treba naučiti ostati. 9. Sad živimo na tjemenu grada i čini mi se da svako jutro u oko s prašinom upadne neispunjena želja nekog oronulog susjeda koji na katovima iznad nas
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=