58 POEZIJA I PROZA Boris Domagoj BILETIĆ VI. Uvod u vrijeme poslije, sad kad je sve gotovo, sad kad je naša sadašnjost bila još daleka budućnost, / nesaglediva protagonistima koji mi šaptahu iz onostranog da bih mogao zapisati / onima koji su pravi autori ovih krpica usmene predaje i sjećanja / taj uvod počeo bi otkraja: a) osobno – prvi sam u obiteljskom nizu skorašnjih odlazaka, iako je Biologija dobro preskočila (sve najljepše miriše na Domića), a Bog kod moga roda jako pretjerao u žurbi, b) kolektivno i javno – mi suvremenici šutimo, političari prigodno kroza zube protisnu fratellanza (podsmijeh i fige u džepu nižih u hijerarhiji, sutrašnjih), bez slobode i jednakosti, c) naša i njihova djeca naša su djeca, malo tehno- malo cajkaš-naraštaji (isto pakiranje) – živo im se fućka za sve ovdje napisano, proživljeno; ne žele znati. VII. I bolje. Možda? Zasad? Dokad? (A Bugi ne ću ni pričati. Sretno je dijete. Neka tako ostane.) Čiri-biri-bin... Nastavit (ne)će se.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=