57 Boris Domagoj BILETIĆ POEZIJA I PROZA III. Djed će prvo sam natrag u Pulu, Ameri i Englezi još patroliraju, konferencije velikih... Mi smo Hrvati! Vogliamo la Jugoslavia! W Tito-Štalin! Trst je naš! Nije Tito koji hoće Istru, već je Istra... Vogliamo i poteri popolari! Djed kotačić u narodnoj vlasti, familija opet zajedno. Osniva se hrvatski pjevački zbor, did pjeva i s „našim Talijanima“. Otac opet uči jezik i jezike, na početku najbolje mu ide puležanski / el polesan (a.k.a. istromletački); s hrvatskim je na ti, ali ne sa č i ć, ije i je... tako sve do smrti. Čakavski u tragovima. Brod Toscana: odlaze kumovi, prijatelji, obitelj... Ruševine u ljudima i uokolo. Pula je grad-oranica. Do danas pečati saveznikā/„saveznikā“. Fasade za svjetsku arh. izložbu besmisla; grad u garnizonu, ne obratno. Danas više ni to. IV. Prabaka sve silne godine sama čuva ognjište. Ostaje na svome dok ne stiže vijest da joj sina, očeva ujaka, Rusi zarobiše u Poljskoj, Bydgoszcz. M. Slipcewicz, soldato italiano, tamo se ženi, izrodi mnogu djecu i umire. Prababa pak umire u Genovi. Majka i sin nikada više oči u oči = Željezna zavjesa. Ni jezika jedno drugome više ne znaju. Ona nepismena, on iskorijenjen do potpuna zaborava. Švercaju se roba i pisma, prevode izljevi ljubavi najbližih, a sada si stranaca. V. Opet emigracija, komunisti po svome, obitelj u državama na tri kontinenta. Nove su generacije za muzej zauvijek pokidanih obiteljskih veza. Sad je otac u (pokojnom) Uljaniku, već u 3. generaciji (prvi bez trliša, prvi u odijelu s kravatom), a majka po dekretu dolazi liječiti ljude oko Arene. Stvara se nov/„nov“ svijet. Evo i mene s mamom i tatom u mornarskom odijelcu uz fontanu, na Rivi ili Korzu. Njihovo sam sunce. Ne bježi se više, do daljnjega. Dolaze na sunce života moje sestrice. I svijet je opet lijep... Još i danas nosim/vozim očevu vjetrovku, a nema ga, ni majke, 20-ak godina.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=