44 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ poskoči i potrča dalje. Zadihao se, već odavno bez kondicije, srce mu je snažno tuklo, ali morao je dalje, brže i dalje... u mrak! Utroba mu se stegnula kad mu sinu pomisao da je bijeg uzaludan, jer oluja je brža i ustrajnija od njega, a u pustoj ravnici ne može otrčati ni u kakvo sklonište, ali nagonski je sve brže jurio... nikamo, niotkuda! Bilo mu je jasno da će vrlo skoro posustati te će ga orkan progutati, a možda će ga proždrijeti, ili pregaziti nepoznate, nepojmljive nemani iz noćne more. Srce mu je udaralo sve jače, imao je dojam da će iskočiti, ili će se rasprsnuti ako ubrzo ne zastane. Premda je hripljući duboko hvatao zrak, činilo mu se da ga nikako ne može dovoljno uvući. Pred očima mu se mračilo, ali onda je nešto razbilo mrak, pa je zaprepašteno i s nevjericom zurio u prizor koji se odjednom stvorio pred njim. Ugledao je svjetlost! Nije to bio odsjaj mjesečine, nego svjetlo što ga je već vidio u apsurdnom priviđenju gradića osvijetljenoga u prvome sumraku, usred ničega. Sad se pred njim pojavila ulica u istome gradiću, ali nešto se bitno promijenilo; to više nije bio cijelovit prizor, nego je mirnu večernju ulicu vidio samo djelomično, kroz neku vrstu pukotine u prostoru. U trku je zurio u pukotinu široku otprilike metar i pol, ali vrlo visoku. Doimala se poput vrata koja su se naglo otvorila u zraku pred njim, a kroz njih je, kao i prije, vidio osvijetljenu ulicu u gradiću i nebo nad njom, vedro i puno zvijezda, za razliku od uvijek sivoga svoda nad pustarom kroz koju je jurio. Pokraj vrata stajala je pojava, u njoj je prepoznao ženu koja se, dok je spavao u pustoši, nagnula nad njim i pozorno ga, znatiželjno motrila. Sad se činilo da ga poziva pokretom ruke. Premda posve smeten odjednom ugledavši poznatu pojavu i„ulaz“ koji se pojavio niotkuda, nije zastao, nego je još brže potrčao. Ako se dospije dokopati pukotine u prostoru i kroz nju protrčati u mirnu, spasonosnu ulicu, zvijeri ga neće moći slijediti. Spasonosnu? Divlja, nenastanjena pustoš, pojava lijepe žene i spokojna, svakidašnja gradska ulica – krajnosti, priviđenja koja su se ispreplitala, sve je to djelovalo jednako bizarno! Hoće li se doista spasiti uđe li u osvijetljenu iluziju u kojoj je proveo cijeli prijašnji život? Iluzija života!, proleti mu kroz glavu, ali privid života jedino je utočište pred demonom Ničega. Nekoć je to utočište uvelike potcjenjivao i filozofirao o njemu, a sad mu je jedini spas. Iluzija svakidašnjeg života – stoji li samo to između nas i užasa, čuva li nas i održava samo ta krhka, lažna slika, za koju držimo da je postojan i siguran temelj, zajedno s nestvarnim mitovima koji se u njoj odražavaju. Je li nam to jedina zaštita pred navalom nepoznate, neodređene jeze? No i ta sumnjivo spasonosna iluzija života za nj je sad bila tek fantastična, uska mogućnost. Činilo mu se da ga je tuljenje dostiglo i da mu je za petama. Postalo je zaglušno, a zapljuskivali su ga jaki naleti vjetra, no možda će poslužiti da mu ubrzaju trk. Premda jureći iz petnih žila, odviše se polagano približavao uskoj, osvijetljenoj pukotini u prostoru i pojavi pokraj nje. Što će biti nestane li svjetlo prije nego što stigne do
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=