43 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA put sjećanja ne nešto bitno, ali posve izgubljeno, no nije to bilo sjećanje na određenu osobu, na neko mjesto ili događaje. Kao da već nije bio dovoljno jadan, tjeskoban i izgubljen, sad ga je kinjilo i sjećanje što ga nikako nije mogao prizvati, osim kao čudnovato čeznutljivu, bezobličnu, tvrdu grudu koja mu se bolno zaglavila u biću i još ga više otežala. Nešto neobjašnjivo govorilo mu je da bi, kad bi se svega sjetio, razriješio nešto važno, barem dio jezive zbrke. Imao je dojam kao da je duboko u njemu, poput neke daleke točke, skriveno spasonosno žarište koje bi donijelo barem nekakav odgovor te da mu je gotovo na dohvatu, ali je ipak nedostižno, jer on ga ne može izvući i okoristiti se njime, pogotovo ne ovdje, gdje je tu krhku točkicu nečega zasula lavina besmisla, straha i posvemašnje izgubljenosti. Vjerojatno više neće naći ni ženu ni gradić, jer ovdje naprosto nije bilo ničega. Sve su to prividi, priviđenja iz njegovih tko zna kakvih zaboravljenih, svim i svačim zakrčenih dubina, iako su se doimali posve opipljivo, čak potresno stvarno. Nije isključeno da su mu se utješno nametale svakidašnje slike njegove nekadašnje stvarnosti koje se ovdje više nije sjećao. U to je vrijeme možda držao da mu je stvarnost isprazna i ništetna, no sad kad je zauvijek iščeznula žudio je za njom kao za bitnom, izgubljenom mogućnošću. Oblaci su ponekad prekrivali mjesec, pa se tako smračilo da se spoticao o kamenje. Osim njegovih koraka, oko njega je vladala potpuna tišina bez uobičajenih noćnih zvukova. Ništa nije odavalo da je tu ikad bio gradić, ni da su ovuda prolazili ljudi. A onda iza sebe začuje prigušeno, ali oštro hučanje, kao da se sama tjeskobna tišina pobunila protiv uljeza koji je njome lutao, pa je ljutito zasiktala iako, okrenuvši se, opet ne ugleda ništa. Ponovno ga je prožela jeza pred nekom neodređenom, nevidljivom, ali pogibeljnom prijetnjom, pa je ubrzao, ali kamo? Može li uopće stići na imalo sigurno, zaštićeno mjesto? Imao je dojam da se hučanje približava, a kad se sad okrenuo, uoči da iza njega više nije samo pustoš, nego je u daljini bila golema sjena nalik tamnu zidu koji mu se primicao, a činilo se kao da se diže od tla do neba. U životu nije vidio nešto tako zloslutno. Je li se podigla oluja koja nosi sve pred sobom, ali što bi nosila u toj ništetnosti? Dopire li do njega hučanje vjetra mnogo snažnijega od tornada i kreće li se ta čudovišna oluja sa svime u njoj ravno prema njemu? Još se jednom okrenuvši, opazi kako mu se olujni zid vrlo brzo približava, osim hučanja i šištanja sad je do njega dopiralo još nešto – jezovito, otegnuto tuljenje što ga je čuo poslije onoga prvog buđenja, no nije to bio vjetar, jer zvučalo je zastrašujuće živo, kao glasanje nekog bića, životinje i to očito goleme, a i sad su ga pratili prodorni krikovi drugih zvijeri, što ih nikako ne bi mogao zamijeniti s hučanjem vjetra. Bježe li ta bića pred razornom nepogodom i to ravno na njega, ili ih nosi oluja koja će i njega zgrabiti u smrtonosan vrtlog? Što je brže mogao, panično je potrčao kršem, spotaknuo se i zateturao te svom težinom ljosnuo na oštro kamenje, no hitro
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=