42 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ razuman, razumljiv dio svakodnevne stvarnosti i njezina ni po čemu posebna slika, zapravo je bio neobična iluzija nepoznata uzroka, varka njegova uma zbog tko zna čega, dok je ova pusta, besmislena noćna mora, kakva se uopće nije smjela dogoditi, bila jedina stvarnost, sumorna, neumoljiva i neshvatljiva, nalik onoj iz njegovih izmišljenih, fantastičnih priča. U pustoši nije bilo ničega, kao ni prije. Još je neko vrijeme omamljen hodao, a onda se umorno spusti na tlo i napije iz mlake što se nakupila u rupi između kamenja, jer bijaše ožednio i grlo mu se osušilo. Voda je imala bljutav, blatan okus, ali tko zna kad će pronaći drugu, i po tko zna koji put sa zebnjom pomisli da ovdje nema ni hrane. Premda ga je lutanje iscrpilo, morao je poći dalje, ne bi li došao u gostoljubiviji kraj, gdje će pronaći bar kakve jestive plodove. Na kraju je ipak morao sjesti, a onda se obeshrabreno ispruži na tlo da se odmori. Neprimjetno je zaspao, nije znao ni koliko je dugo spavao. Otvorivši oči, osjeti neugodnu ukočenost i bol, jer bio je tako iscrpljen da je zaspao na kršu punom oštrog kamenja i krhotina raznih veličina, no već ubrzo više nije mislio na to, nego se trgnuo i žmirnuo, širom otvorenih očiju zureći u pojavu koja se nadnijela na njim, obasjana mjesečinom, jer dok je spavao spustila se noć. Mlada žena, čija mu je duga svijetla kosa padala gotovo na lice kad se nagnula nad njim, znatiželjno ga motreći plavim očima, pritom se pomalo podrugljivo smiješila privlačnim, širokim ustima. Nehotice se promeškoljio kako bi razbio ukočenost, netremice zureći u nju zaprepaštenim, ali i zadivljenim pogledom, a onda mu se učini da je poznata, već ju je vidio, štoviše viđao, ali nije se mogao sjetiti gdje ni kada. Gledali su se, zatim se trgnula kao da je nešto čula, iako je vladala potpuna tišina. Uspravivši se, okrenula se i počela se udaljavati, pa je žurno ustao, jer morao ju je zaustaviti, morat će joj postaviti bujicu pitanja. Bila je jedina osoba koju je sreo nakon onoga prvog buđenja, no odjednom mu duž leđa sijevnu jaka bol, ukočio se od ležanja na tvrdome tlu, a zatim je prenaglo ustao. Napravivši grimasu, od boli je stisnuo oči, a kad ih je otvorio, pred njim je bila samo mjesečinom obasjana pustoš. Usplahireno požuri koliko je mogao, pomislivši da je žena već odmakla, ali više je nije vidio, pa je poslije nekog vremena zadihano zastao. Tko zna što je to bilo, što se uistinu s njim događa, pomisli. Možda je i ona samo djelić, puka krhotina razbijenog, besmisleno nepovezanog sna u snu, kao i onaj fantomski gradić. Tupo je gledao oko sebe. No ta mu se žena učinila posebno poznatom, a što je duže razmišljao, negdje u dubini sve ju je više povezivao s onim gradićem. Sad je imao dojam da se nejasno prisjeća toga mjesta, koje mu se u mislima mutno ispreplelo s tom ženom i to zbog nečega što mu je nekoć bilo vrlo važno. Je li ju sreo u nekom sličnom gradiću, možda na ulici gdje je...? Nešto se u njemu pokrenulo, mutno, ali značajno, no odbijalo je da se imalo razbistriti. Iznenada ga ispunio žarki, nježan, vrlo bolan osjećaj po
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=