41 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA maknuto na jednu ili drugu stranu, pa će morati izvesti opasne skokove, što bi moglo biti vrlo neugodno. Nadao se da je sve to dovoljno čvrsto, jer loše će se provesti ako se stropošta. Sad je posve jasno vidio ulice gradića koji je počinjao nedaleko od podnožja strmine. Pojave prolaznika bile su izrazitije, a mogao je razabrati osvijetljene izloge. Srce mu se popelo u grlo dok je motrio sliku svakodnevnog, običnog, mirnoga života koji mu je sad djelovao nestvarno, fantastično, poput prizora s drugoga planeta, ili iz drukčijeg svijeta, a ne iz onoga što ga je izgubio, iako zapravo nikad nije istinski pripadao tome „svom“ svijetu, koji mu je često djelovao neugodno tuđe, pa i pomalo fantastično. Oprezno se prebacio preko ruba još jedne stijene, a onda je, pustivši se, pao na drugu, manju ispod nje. Uzviknuo je od boli, učini mu se da je uganuo nogu, no kad je polako ustao, uvjeri se da mu je noga više-manje nepovrijeđena. Srećom nitko od prolaznika na ulici gradića nije podignuo pogled prema strmini i maloj, čudnovatoj prilici koja se nespretno spuštala po kamenju. Okrenuvši leđa gradiću, spustio se niz još nekoliko izbočina, a onda je hrabro (jer što mu je drugo preostalo?) skočio na kamen koji je stršio iz padine, a nije bio točno ispod njega, nego malo nadesno. Premda je skok izveo uspješno, osjeti nelagodu, jer nešto se promijenilo. Prožela ga je neodređena tjeskoba, učini mu se da se sve oko njega nekako smračilo i da je odjednom zavladala potpuna tišina, iako je bio svjestan da je više zamišljao negoli doista čuo brujanje automobilskih motora i glasove prolaznika. Zastao je, dok je njime strujao osjećaj sve izrazitije zebnje i nejasna straha, no ne bi mogao reći čega se boji i zašto se ne usuđuje okrenuti. Nakratko je tako stajao, a onda ukori samoga sebe i okrenu se. Tjeskoba je prerasla u duboku jezu dok je ukočeno zurio u krajolik koji je sad bio jednako onako pust kao kad se zaputio iz izgorjele kuće. Posvuda se do obzora pružao jalov kamenjar i pustoš, a pred njim više nije bilo osvijetljena gradića, ni rijeke koja je tekla pored. Skamenivši se, zurio je u prazni kamenjar prošaran oskudnim busenjem trave iz kakvoga je i došao, a kroz glavu mu proletje pomisao da je taj prizor možda bio fatamorgana, ali ne ovise li te pojave o prelamanju svjetlosti koje ovdje nije bilo mnogo, a k tome ne nastaje li fatamorgana u pustinji, na moru i u tropskim krajevima, ili je to barem negdje pročitao? Obuze ga dubok osjećaj bespomoćnosti i beznađa. Ne mareći za oprez, brzo se spustio niz preostale izbočine, a onda je izgubljeno zurio u pustoš pred sobom. Pošao je dalje, smušeno se nadajući da ga je pogled odozgor prevario, jer je perspektiva bila pogrešna, pa je gradić zapravo nešto udaljeniji od visoravni, no koračao je ravnicom u kojoj se vidjelo nadaleko, sve do obzora, a čak ni u daljini više nije bilo svjetala, nego samo krš. Gradić koji se činio posve zbiljskim, za koji je držao da je običan,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=