40 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ Prisjeti se kako mu se učinilo da se našao usred vlastite unutrašnje jalovosti i osjećaja pustoši koji ga je odnedavna obuzeo kao nekakvog umjetnika, a u snu se sve to opipljivo postvarilo, no bilo je tu i nešto više. Probudio se u posve nestabilnu svijetu, gdje se izvanjska nestabilnost stopila s unutrašnjom, a praznina i bitna neispunjenost, koje su ga u posljednje vrijeme morile, kao da su poput bujice navrle iz njega i prelile se u pustoš krajolika. Na um mu je pala luda pomisao da se naprosto izvrnuo poput rukavice, pa je dospio u vlastitu unutrašnjost, prvi se put našavši u svome stvarnom svijetu. Osjećao je umor i glad, počelo se smrkavati. Zabrinuto se pitao kako će ovdje doći do hrane, ako se pustara proteže u nedogled, a kad je prošao još jednu dionicu izluđujuće jednoličnog puta, odjednom je zastao kao ukopan, jer pred sobom ugleda svjetlo koje je razbijalo vječno, tmurno sivilo pred njim, a djelovalo je vrlo začudno, činilo se da izbija iz tla i lebdi nad njim. Premda umoran, požurio se, čak je potrčao vidjeti kakva je to pojava. Na trenutak pomisli da bi možda trebao biti nepovjerljiviji prema tajanstvenu prizoru, ali bilo kakva promjena u očajnom, nemilosrdnom krajoliku tako ga se dojmila i ulila mu neku neodređenu, uzbudljivu nadu te je nesmotreno i bezglavo ubrzao. Dosad je vjerovao da je u beskrajnoj ravnici, no ubrzo je stigao na rub visoravni, a dolje pred njim pružala se dolina. Stajao je i zurio u svjetla i zdanja u to doba dana već osvjetljenoga gradića, koji se smjestio u dolini, na obali široke rijeke. S njegove desne strane uzvisina na kojoj je stajao postupno se spuštala, pa je pošao duž ruba, neprestano gledajući u gradić pred sobom. Ulicama su miljele sićušne pojave prolaznika i automobili, ali pitao se kako sići. Nije se mogao vratiti i potražiti kakav okolni put u dolinu, koji bi bio uvelike zaobilazan. Spuštala se večer, a on nije imao pojma kamo bi trebao poći da nađe put, pa bi se udaljio od gradića i možda ga više ne bi našao. Bojao se da bi, kad bi se napokon spustio u dolinu, pošao u pogrešnom smjeru i više ne bi mogao pronaći to mjesto, nego bi se izgubio. Ne, ne smije se vraćati, ni zaobilaziti, jer visoravan se mogla protezati u nedogled. Mora poći ravno naprijed da mu svjetla budu pred očima, ali kako? Visoravan se dugo spuštala, pa bi se mogao previše udaljiti i svjetla izgubiti iz vida. Onda primijeti da se strana visoravni na jednome mjestu ne spušta tako strmo, nego su u njoj tu i tamo veće izbočine, a virilo je i krupno kamenje, pa se odvaži tuda sići u dolinu. Kad se preko ruba oprezno spustio do prve široke izbočine, s olakšanjem ustanovi da slične tvorevine i krupno kamenje dopiru gotovo do tla, iako ti oslonci nisu bili ravnomjerno raspoređeni. S izbočine se spustio na kamen koji se pod njegovom težinom počeo opasno pomicati, pa je hitro skočio na sigurniju izbočenu stijenu, koja je stršila prilično duboko pod njim. Pao je na nju teško bubnuvši, ali izdržala je, a na treću i četvrtu bilo mu se lako spustiti. Kamenje je sad postalo udaljenije, raz
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=