39 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA ljeni kut i snažno se štipati dok se ne probudi u stvarnomu svijetu, ali gdje je i što je njegov stvarni svijet? Uostalom, već se pokušao štipati, ali bez uspjeha. Morao bi se natjerati da razumno razmišlja, ali – razumno razmišljanje u snu, ili u nečemu još neobičnijem i jezivijem od noćne more? Ipak, imao je dojam da su mu misli prilično suvisle, a to je znak da ne sanja, no ako je tako... Spustio je glavu među ruke i neko vrijeme nepomično sjedio, ne usuđujući se ni misliti da je sve to u što je sad upao, nakon što se nešto pod njim prolomilo, i prije bilo u njemu, samo što to nije primjećivao, jer takav je bio iznutra. Učini mu se da je njegova okolina zapravo postvarenje onoga bezbojnog ništavila kakvo ga je i prije okruživalo, a sve što je doživljavao kao smisleno, stvarno i lijepo sad se doimalo nestvarnim i dalekim, poniklo iz izmaštanih želja, neostvarenih i neostvarljivih, kao što je pomoću uzaludnih sanjarija izmišljao nestvaran svijet i nepostojeće, lažno sređene živote svojih beskrvnih likova dok je još bio nekakav nazoviknjiževnik. Onda je ponovno začuo zavijanje i dahtanje i to bliže negoli prije. Mora otići odavde, bilo kamo, jer postoji mogućnost da će negdje nešto pronaći, a što će se dogoditi ostane li ovdje i dođu li ta bića, kakva god bila? Da, poći će smjesta, dok još ima vremena i to u suprotnom smjeru, dalje od tuljenja i rike, dakle prema jugu, jer sve je bolje i izglednije nego da ostane među spaljenim, ukletim zidovima. No gdje i kako završava ta pustoš? Je li iza obzora kakvo naselje, možda grad i ljudi? Postoje li ovdje uopće gradovi, dižu li se negdje planine, proteže li se utjeha mora kroz neko sivo jutro, ili će iz ove nigdine srljati prema ničemu i nikomu? Pruža li se pred njim unedogled samo beskrajna, bezizlazna pustara u kojoj će zaglaviti? Do njega je ponovno doprlo otegnuto tuljenje, pa je potrčao, zatim odjednom zatetura i umalo da nije pao, jer tlo pod nogama počelo mu se tako ljuljati da je jedva uspio zadržati ravnotežu. Tlo je podrhtavalo i pomicalo se, tu i tamo pojavile bi se raspukline, a okruživala ga je zloslutna, potmula tutnjava nalik na grmljavinu, samo što je dolazila odozdo. Još i to!, pomisli. U kakvu se to svijetu našao? Sve to bilo je odviše opipljivo i zastrašujuće opasno, nimalo nalik snu, ali barem se nije morao bojati da će se u turobnoj ravnici nešto srušiti na njega, osim ako mu se zemlja posve ne rastvori pod nogama i ne proguta ga. No tlo se počelo smirivati, pa je pošao dalje, morao se što više udaljiti od bića koja su negdje iza njega zavijala, a potres ih je možda još više uznemirio. Najgora mu je bila pomisao na to da se nije našao samo u zastrašujuće turobnom, posve nepoznatom, nego i vrlo nestabilnu svijetu, iako ni onaj prijašnji, što ga je nazivao svojim, nije bio mnogo stabilniji, čak ni izvana, s pločama koje su se negdje u dubini zemlje sudarale i nepredvidljivo se podvlačile jedna pod drugu, a ni iznutra, s kaotičnim nemirima, lutanjima, nedoumicama i smiješnim, gorkim zabludama duhovno i tjelesno nepostojanih bića.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=