38 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ baš zakonite, nesigurne poslovne transakcije u koju je glupo uletio, pretrpjevši razoran gubitak i nakon što ga je žena ostavila odvevši njihovu kćer, ponadao se da je gubicima barem zasad došao kraj, ali nije mogao ni naslutiti da zapravo još ništa nije pravo ni počelo, jer neće izgubiti samo suprugu, dijete i posao, nego i cijeli svijet. U snu? Sve je više sumnjao da sanja, no gdje se to onda našao? U snu ga još nikad nije prožela tako izrazita hladnoća, a osjećao je i tvrdi pod na kojemu je sjedio, kao i zaostao, oštar miris pokisle paljevine. Spustio se jak pljusak, kišne kapi odbijale su se od ostatka krova nad njim, pa su se poput iglica zabijale u njega. Kad je tjeskoba prerasla u nesnosni napad panike, nastojao se smiriti i sve razumno prosuditi, ali razumnog prosuđivanja tu više nije bilo. A što je ostalo? Ostalo je to... Osjećao se kao da mu je mozak stao, zarobljen u vakuumu nestvarnosti. Ostalo je to da si više ništa nije mogao odrediti, objasniti, ni domisliti, jer nije bilo ničega što bi... Samoga sebe upozorio je da ne smije potonuti u slijepu paniku, jer uskoro će se probuditi, mora se probuditi, iako je njime strujao snažan, jeziv osjećaj da to nikako ne može biti san. Kiša je naglo prestala, pa kapi više nisu neugodno prskale, ni jednolično bubnjale po ostatku krova. Ustao je i spotičući se o krš pošao prema praznom okviru vrata, koji se doimao poput razjapljenih usta mrtvaca. Vani se stresao, ne samo zbog hladnoće, nego zbog pustog, izrazito tjeskobnog i sumračnog ozračja, iako oblaci poslije kiše više nisu bili tako tamni, nego jednolično sive boje, a cijelo nebo pokrivali su poput prljava pokrivača. Po položaju svjetla, jačega ondje gdje je iza oblaka bilo sunce, shvati da nije jutro, nego poodmaklo popodne. Tlo je bilo slične zagasite boje kao i nebo, mjestimice sivo, a mjestimice prljavo, smećkasto i tamnožuto. U sumornoj jednoličnosti pružalo se posvuda oko njega, do obzora, a u toj nigdini dizali su se samo zidovi spaljene kuće u kojoj se probudio. Ponovno osjeti zebnju, odjednom mu je na um palo da su to boje i preljevi samoga ništavila. San je bio jezivo stvaran, pa pomisli da se nikad neće probuditi, nego će zauvijek ostati ovdje, jer umro je i dospio u neku vrst samotnog čistilišta, gdje vlada nevidljiv, svenazočan demon Ničega. Dok je tako stajao, odjednom je iz smjera sjevernog obzora začuo zvuk koji kao da mu je prolazio kroz cijelo tijelo i ledio ga, jer bio je nalik zavijanju poslije kojega je uslijedilo dahtanje goleme, nepoznate, pretpovijesne zvijeri koja negdje ispred njega luta pustarom kao njezin naravni izdanak, a počeli su joj odgovarati i drugi otegnuti, titravi krikovi, pa se usplahirio, no srećom se činilo kao da sve to dolazi izdaleka. Okrenuo se i ubrzao u kuću, no kakvu zaštitu mu mogu pružiti sablasni pocrnjeli zidovi bez krova, vrata i s praznim prozorima nalik na duplje u lubanji nekog čudovišta? Pokušavao je suzbiti sve dublju zebnju koja je ponovno prijetila da nezadrživo preraste u paniku, pa je glupo, očajnički pomislio da bi trebao sjesti u spa
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=