35 Drago ORLIĆ POEZIJA I PROZA U Milanu, na velikom stajalištu podzemne željeznice razgovaram s prosjakom, bradonjom našeg porijekla. „Samo da umrem prije zime, iako zime više nisu što su nekad bile, iako je u podzemnoj ugodno toplo. Još jednu zimu ne bih preživio.“ Otok je žal, žal za vremenom. I plastični cvijet ima isti patetični naboj, ako je u vjeri položen. Baka je ubila kokoš na panju preciznim udarcem sjekire i bacila je neka se kovitla u prašini (bez glave). Gradovi su velika spremišta, magazini, podrumi – lažljivih laži. Starost: više se ne sramim svojih ograničenja (pače, zabavljaju me). Jebiga, kako ćeš moliti ili pušiti ako nemaš šibica ni upaljača?!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=