28 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC to ne možemo promijeniti, ali pošalji barem naslov teksta, govori mi u telefonsku slušalicu, naslov teksta o kojemu nisam mislio jer, kažem, znam da ne mogu biti, ali ti samo napiši naslov, lako ćeš za tekst, pratio si me i kad drugi nisu htjeli, kad bio sam kuga i kolera, i crni prišt na kondomu nekog drugog vremena, kad Isus rolao je jointe u kampu a Velika Mati Crkva, zaštićena nevjerom sistema, ekskomunicirala me i organizirala egzorcističke seanse: Apage, Milko, Apage mračna silo i nepravdo! okotu crni ljudskoga jada i prostakluka, napiši, kaže, naslov, možeš ga promijeniti kasnije, a ja već strepim od toga kasnije, od vremena koje neumoljivo žderu skakavci i gmizavci, no film se ipak vrti, odmotavaju se svi Valentovi glazbeni formati, Neoplanta blues i Jazz afrička vuna, širok Dunav, ravan Srijem, pa godine rock’n’rolla, šamanski ples na stolu u osječkoj Tvrđi, raskopčanih traperica s djevojčicama koje zabezeknuto bulje u nogavice što spuštaju se, dok on čita pod oblacima, nesvjestan hlača i djevojčica, yeah, bejbe! rasprskava se vlagom između glinenih zidova, kao i tisuću puta dosad, kao i sada kada me doziva i poziva, kada me proziva, jer kad sam već, eto, dao naslov, i kad sam rekao da ću se potruditi, da ću stići, a triput su već produžili rokove zbog mene i još jednog s kojim ispijam kavu, a nisam našao vrijeme u kojem bih napisao ono što već napisano je, sada treba samo stisnuti gumb reciklaža ili refresh, jer ritmovi su tu, u ušima, u posvemašnjoj kakofoniji, iz koje nije moguće napisati esej, jer esej je naslov, mislio sam da se to vidi, Milko, ali
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=