26 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC ONI Security girl stoji na vratima šekreta: desnom nogom nagazila je kufer s dnevnim utrškom trgovačkog centra. On unuta piša, bulji u smežurani kurac što preslikava se u kromirano zrcalo senzora za vodu. Ne pere ruke, izlazi samodopadno, brišući mokraću s prstiju o službene hlače. Ona podiže kufer, opsuje, težak je, nosi ga u lijevoj ruci, desnom popravlja kosu, mehanički, nervozno. Lijepa je, čini se, u garavoj opravi Tvor-Lisica & co. On nosi pištolj na desnom boku, hoda na distanci, mjerka pokrete dupeta u prevelikom hlačama. Kratko se polukružno osvrne i glasno prdne. Zvuk će nestati u kakofoniji, računao je s tim. Ona se okrene: Jesi li to ti, jebo te, cijeli se kat zatresao? Vrijeme je potresa, vrijeme monologa u zaglušnoj tutnjavi: Do njega ne dopire glas: U pičku, k’o da je od olova ovaj smrdljivi cash prepariran s milijardu otisaka prstiju neopranih nakon pišanja. Trideset i sedam koraka u podzemnoj garaži, pa zalupi vratima blindirana vozila, zapali cigaru i nervozno otpuhne dimni signal kao vapaj i kao nadu u bolji, pravedniji svijet. Odmagljeno Dođe tako dan kada magla prekrije grad i zadrži se nekoliko dana. Osvane potom sunčano jutro, a na mjestu grada pustopoljina, bez kuća, bez ljudi. U izmaglici horizonta naziru se samo sjećanja, iluzije, ljepota koju možemo zamisliti. Tamo, u toj izmaglici, početak je i kraj, savršen krug svih konačnosti, ako konačnost i savršenstvo uspijemo dovesti u bilo kakvu vezu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=