22 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC nikakva sila ne može pomaknuti. Pogled s prozora na šljokice i tramvaj prekriven žaruljama, skulptura oca domovine i konjska zaprega. Invalid ispred banke sjedi na pojačalu: pjeva adventske pjesme. Pred njim je prazna košara I tužni vijenac od inja i božikovine. Vjetar zakucava plastične krijesnice u zaleđena stakla hotelskih prozora. BONACA SPLIT Žamor štekata i preglasna glazba guše prelet galebova i samo jedan krik u kojemu stopilo se sijaset želja. Golem kamen praznine i nedostajanja posred Rive i odasvud. Boje su još prigušene, barjak ne vije s Marjana, nijednog vala na vidiku. Podne je, Ivanjska noć već u zraku, iako krutost kalendara ne priznaje tu diverziju. Sukob s vremenom, sukob s kontekstom, tlo klizi pod nogama dok brod tone u izmaglicu na horizontu. Neki put dostatan je refleks u oku, blagost ruke na zatiljku. Neki put divlji jecaj i okret koji seže u dubinu svemira. Neki put samo nemir i banalnost matematike. Zatim kavu privedem kraju, privežem nemir za lučki kamen i krenem u poraz kao najsigurnije utočište. PODGORICA, PROLOG za igora isakovskog zrakoplov je prizemljio nakon šest pokušaja. oluja se stišavala, snažan vjetar raznosio je lišće i lijepio ga po prozorima aerodromske zgrade.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=