20 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC granama zimzelenih biljaka; kao da će jugo zaustaviti vrtlog dvorskih plesačica, tupi zvuk potplata među gradskim zidinama. Samo žene i nekoliko muškaraca. Onda njih dvoje, dječak i djevojčica, nose buket stoljeća. Vrisak, mladi poskok na dovratku, mrtav gušter na tirkiznoj klupici amfiteatra: harelkin zakrabuljen u barlekino, barakuda zariven u barunicu − sve zvuči i ne znači. Zvukovi se odbijaju između arhitektonske dosade katedrale i bombastične hramske pozlate, kao stihovi prosvijećena vladara među bokovima pospane mornarice. Prigovaraš, opet prigovaraš, a zlatna kugla topi se u moru. Tko si to dok gnječiš pesnice u grotlu biblijske masline? Kamo i odakle? Koliko praznih pitanja! Koliko znanja izdvojenog za brisanje! Pustih kolona otjeranih u prazno: blato, kaljuža, potop, utopljenici na bonaci. Uzimaš meku ruku u naručje i njenu tišinu obuzdavaš vojskom i nadrealistima. Barem se tako čini dok golemim ekranom cijede se teške slike prošlosti i budućnosti: barbari, barabe, bartolomejski ljesak baršuna i baruta, barkarioli i barunice, opet barunice kao da smo Krležin herbarij bez klorofila, bez piljevine. Toplo je, ljeto je, oko nas vječni
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=