18 POEZIJA I PROZA Branko ČEGEC se moglo u svako„more duboko, sva moja radosti“, pa samo lebdiš i recitiraš, naizust recitiraš već treću abecedu koja počinje i svršava bez glasa, u posvemašnjoj grafici. 3. Toliko abecede ne stane ni u memoriju tableta za spavanje, ne stane na stadion, u sunovrat nad kojim si isprala gladno mlijeko i ine gladne tekućine. Lagano zalepećeš krilima u kojima se oduvijek taložio strah od letenja, pa zaplivaš leptir mašnama u meko, u svilu, u snježnobijeli sladoled od kojega se zamutilo u očima, pa opet abeceda, redoslijed koji započinje i svršava u istom zaveslaju. 4. Z kao prašuma iz koje se ni danas nećeš izvući. Koračaš i zastajkuješ između milijun pitanja bez odgovora. Rasula su se kao zrele kruške po mokrom asfaltu: pogled koji ne znači, ali označava. Zaboden poput putokaza usred Sahare, bijeli konj na bijelom pijesku, divlji propanj bubnjeva u ušima, bez tajni i bez simbolike. ODLAZAK U POVRATAK Monotonija željeznice ne gasi nemir niti patetiku. Geometriju ravnice rubi tamno zelenilo šipražja. Privid sreće ograđena svijeta razbija se na ulicama prenapregnutih gradova. Sudar beskućnika i izbjeglica kao pucanj u prazno svakog ograničenja. Horizont bistre vjetrenjače i zrakoplovi što slijeću na neki od obalnih aerodroma. Vrijeme galopira. Čekaš ga u zasjedi zaustavljaš,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=