16 POEZIJA I PROZA Veljko BARBIERI Iako me nema, zatičem se kako slažem odbačene svlakove, kao novčiće s mojim likom prosute uz put. Pokriven bakrenim krljuštima na mom grimiznom plaštu. Od ničega ka nečemu, mrsi se klupko tek presvučenih zmija. 72. VRATA RAJA Ne škripe im šarke dok šire krila. Iz njihove tame otječe oslikana noć. Upisana u napuklu drvetu. Ne prezaju ni pred čim. Krakuni prodiru u stidljive alke i zatvaraju uzdahe skrivene pogledu. Zrake, mreže s neba dovlače im kaleže misna vina. Pa kad odjeknu teški ključevi svetaca, grješnici iza starih vrata ne traže pokajanje. Kroz procijepe i kovane brave klizi samo zavist. Pakla, Čistilišta i Raja. 73. PRVO I DRUGO NEBO Iza Vrata Raja, kažu, sjajno je Nebo. Otvoreno svima. No ni nakon molitve, nijedna utjeha ne grije iz tog posvećenog svoda. Priječi im put golemi zid planine i njeno nebo tamno i zaleđeno. To je Prvo Nebo koje me poziva, dok ono Drugo šuti. Iznad moga svijeta uzdignuta je zavjesa. U njoj se izdrobilo svjetlo zviježđa onog Drugog neba. Kažu, sjajnog ali mučaljivog. Pa ipak kad poletim, planina od oblaka nad Biokovom prima me u utješni zagrljaj. Ne da mi da zavirim u ono Drugo Nebo o kojem raspredaju tolike priče. Stare od usta do usta, i gube se kao i ja, u zagrljaju oblaka s planine. 76. NUMIZMATIKA ŽIVOG I NEŽIVOG Brazde i ožiljci na mom tijelu, život koji više neće biti. Pokušavan ih obrisati, izravnati kožu, napeti je godinama unazad. Čekam da me primi neki drugi svijet i obriše sve stope i miljokaze moga puta. No one se i dalje mrijeste u sjećanju. Fasade i freske prošloga. Zazorne su to staze. Valovito staklo na vitrini muzeja u kojem se gasi izobličeni lik kad uhvatim barem djelić vlastita odraza, sred izloženih oksidiranih dana. U arheološkoj zbirci moga trajanja, izranjaju i uranjaju u brazde i ožiljke lica, kao ugasla razdoblja u kojima me više nema. Otisnuta u novčiće s prekovima mene samoga.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=