15 Veljko BARBIERI POEZIJA I PROZA Kroz mreže Titana prolaze nečujno. Svijetle u nitima. Iz zlatna pletiva odjekuju višeglasja i terce u Hadovim kapelama. 52. VINOGRADI NESTALIH Spuštaju se u povorkama niz brežuljke. Oko gradića i zaselaka od sjevera do juga. Posvuda gdje je jednom grmjelo i gorjelo. Nude im zaborav kao utjehu. Ali čudni su to vinogradi. Najzeleniji u hladne dane. Krijepi ih vino iz crne, crvene, bijele i modre zemlje u kojoj snivaju oni koji oprostiti više ne mogu. Tišina u povorkama. Svaki čokot jedno ime bez tijela. Jedan po jedan od onih koji se dao svom čokotu. U podrumima i grobljima pod vinogradima od olovna hemoglobina. Treperi tek lišće. Zastavice izliječene od peronospore. Ne žele zaboraviti, neću ni ja. Ni kad se slobodan napijem vina s mojom braćom pod zemljom 53. LJUDI BOGOVI Kročimo stopama svetoga. Zamornim stazama brisanog, preklesanog, dopisanog slovima i uklesima neuvjerljivih krojača vjere. Ipak razaznajemo pisma zmijskih tragova, pernatih bogova, troprste znakove onih što su jednom bili. Pa bljesnu njihove zlatne ceste. O zapadu nad njima plovi sokol. Šakal, lavica, ovan, bik, sveta krava i Crni bog onostranog. Velike majke u sjeni noćna neba, sunca i zviježđa koja se po njima zovu. Naši u kamenu oklopljeni preci, bogovi i ljudi. Čovjek po čovjeku od boga i Bog od čovjeka. Vladari mora i podzemlja i svi oni na gorama. Suputnici zapaljenih grmova, grifona, sirena, Belzebuba, Križa i svetih zvijeri. Totemi, bogova i ljudi. III. U NEPOZNATO 60. ZMIJSKI SVLAKOVI U potmulu sjaju moje kože počinjem se uspoređivati sa zmijom. Puže kroz vremenske postaje. Na svakoj zastane i promijeni svoju. Svuče staru i čeka da se krljušti stvrdnu na novoj. U njoj leže odbačeni svi svlakovi moje kože. Pukla je iznošena krutost ljuskava tkiva. Tom dugom zmijskom stazom nastavljam svakim danom.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=