14 POEZIJA I PROZA Veljko BARBIERI svog šamana. Ni vuk, ni jazavac, ni sova. Izgovara molitvu mjesečevim jezikom. Vladar sluša srebrnim ušima. Rasipa srmu po crnini noći. 34. BACCHOVE FRESKE Prostrlo se nebo u crveno vino. Sa svoda suton ovinjenog boga. Muka razapetog i radost tiještenih kapi. Vjerujem kao pijani Juda u svjetlost i polumrak onostranog. Sunce na mom obzoru nadima jedra tangana borovom korom i vinom. Strah da otplove za oblacima. Ipak sve je mirno u vinskom odrazu. Otkriva freske Bacchovih svetkovina u Pompejima. Pod vulkanom zaustavljen život i vinski kaleži onih kojih više nema. 35. DLIJETA PROŠLOGA Odjek u muku kamena. Sitne krhotine pod dlijetom. Dok ne dohvate oblik. Među lubanjama svetih bikova izvrću se jonski rogovi izobilja. Na nadvratku u rijeci prošloga. Tamo me potraži u lišaju skorene krvi. Vojnika na žrtveniku. Položena na jonsko rogovlje Zeusova bika. Riče iz mramorna grumenja Helade. Tako sustiže davno nestalo. 36. AFRODITINA DJECA Gori ali plamen joj ne može nauditi. Polegla na Afroditinu žrtveniku. Zaplesana u vrelim posteljama. Dok drhti i nečujno uzdiše dodirima. Iz naga tijela utiče se njena vrela put u zanos klesana boga. Lijepe se i tiješte, jedno u drugome. Tale kapi živa zlata i živa srebra. Glazbu svirala od bjelokosi i napetih žarećih struna. Skladaju ditirambe u ložnicama smrtnika i besmrtnika. Tamo se začinju ni bogovi ni ljudi. Afroditina mitska djeca. 37. RIBARI LJUDSKIH DUŠA Uz noćnu rijeku kreket i muk zmijolikih riba. Nema Haronova troglava psa. Ni njega splavara, ni voda Aheronta, ni Stiksa. Na obalama tek ribari ljudskih duša. Skupljaju novčiće s vjeđa putnika u srce tame. Svaki doplovio u svom leutu od zelenih krljušti i kliske sluzi riječnih duhova. Po jedna lađa za jednu dušu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=