13 Veljko BARBIERI POEZIJA I PROZA Nju rube kapci otvrdla vapnenca. Nad njom visovi uzaludno hvatajući nedohvatljivo. Pod njom obale od usitnjena stijenja. Nasrtljivi valovi i šutljive šume. Plete ih huk osoljena vjetra, star kao glazba nastanka. Oko planine motri žarećom zjenicom, pod kapcima skrućena sjećanja. I tinjajući pamti ugarcima u duplji pod visovima koje već bijeli zaleđeni zrak. 4. STAKLO LEDA Neprobojno staklo planinskog leda čuva tjelašca prvih bića. Smrznuta čekaju. Ali ne tope se glečeri modrog leda. Njihovo je prozirno zaustavljeno vrijeme. Otpornije od vremena bijelih ledenjaka. U smrznutu plavućcu lomi se svijetlost davnih galaksija. Vidim ih, ali ne postoje. Odrazi pradavnog i okamine u staklenim ustima. Drevna je to zagonetka. Gdje se lomi svjetlost, tamo je balzamiran život. Ne hlapi u ustakljenu svodu. 5. STRUČAK KOVILJA Sklapaju se oči u paperju kovilja. Ni dan, ni noć. Sred oblaka od bijela krzna i tankih niti. U njima niću podivljali cvjetnjaci u procijepima planinska kamena. Brane se oštricama i bodljama, nazubljenim runolistom u kojem se osušilo sunce. Stručak za stručkom povija se na vjetru. Lomi se i mrvi. No traje duže od živa cvijeća. Ni živ, ni neživ. U suhim opnama sklupčalo se sjeme. Klije zarobljeno u mojim vazama od napukla porculana i mutna rimskog stakla. Miriše na smilje, mentu i kadulju. II. O LJUDIMA I BOGOVIMA 27. VLADAR CRNA SVODA Osjećaju da stiže na krilima crnih oblaka. Vladar tmina i noćnih lovaca. Na proplanku vučje krzno, mačja dlaka, bodlja ježa. Među stijenama palucaju guje i poskoci. Miruju dok krijese očnjaci i sječiva zlatnih zjenica sred rožnice tame. Nad njima lišće i iglice noći. Huk ćuka, struganje sjekutića, i nečujne kretnje kićenih repova. Pa prhut noćnih ptica, šum krila i bešumnog paperja. I pojavi se napokon golem. Okrunjen krošnjama noćne šume. Vreba krhotine sna i ugasla dana. Prvi je to drevni bog, stariji od sunca i zviježđa. Živi gaj okupio se oko
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=