121 Tomislav ŽIGMANOV KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Hrvatskog akademskog društva – HAD-a objavio knjigu eseja o književnim djelima petnaestak pojedinačnih djela pripadnika tzv. Subotičkog književnog kruga Život i smrt u gradu, a četiri godine kasnije – 2003., u sunakladi „Dore Krupićeve“ iz Zagreba i Hrvatske čitaonice iz Subotice te, također knjigu književnih eseja, Iznad žito nebo: ogledi iz književnosti, u kojoj su objavljena 22 priloga, koji sada ne tematiziraju samo opuse pojedinaca, već predmetno referiraju i na određene književne fenomene (npr. pripadnost ovdašnjoj hrvatskoj književnosti s obzirom na jezik kojim se piše, o književnom pismu među bačkim Hrvatima na prijelazu tisućljeća, o uređivačkoj politici časopisa Klasje naših ravni i dr.). Uslijedile su zatim dvije „debele“ knjige antologijskih izbora – Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini (dvobroj 3-4 za 2008. godinu Književne revije, časopisa Ogranka Matice hrvatske iz Osijeka) te panoramski prikaz dijela pjesništva Među mnoštvom lica: o pjesništvu vojvođanskih Hrvata u XX. stoljeću, u nakladi Matice hrvatske Subotica, 2019., s, opsegom značajnim, popratnim priređivačkim prilozima. U ovim se djelima Miković očituje kao neumorni istraživač i autor koji donosi pouzdane podatke i činjenice, koji je bogato informiran, koji ima istančan osjećaj za detalj i svijest da je hrvatskoj književnosti u Vojvodini potreban pristup koji usustavljuje i gradi njezinu cjelinu, ali istodobno uz stanovitu insuficijenciju kada je riječ o teorijsko-književnom znanju o predmetu o kojem se piše i primjeni pratećih stručno-metodoloških načela – u rasponu od strukturiranja sadržaja eseja pa do začudnih tematskih inklinacija, što je znalo završavati u, istina neizravnim, ali zacijelo nepotrebnim, obračunima s književnim neistomišljenicima. Svojom trećom knjigom književno-kritičkih eseja i ogleda, ranije inače objavljenih u hrvatskim tiskovinama u posljednjih desetak godina, koji su u cjelini posvećeni književnosti Hrvata u Vojvodini, naslovljenoj Motrišta, rasprave i ogledi, u nakladi, pred kraj njegova života jedinoga nakladnika djela ovoga plodnog autora – Matice hrvatske Subotica, Milovan Miković postao je najplodniji publicistički autor ovakvih književnih djela u mjesnoj hrvatskoj književnosti. Opsegom najkraća – 207 stranica, i za nju vrijede gotovo sve gore iznesene značajke i ocjene glede Mikovićevih publicističkih nastojanja, s time da je ova knjiga s 24 priloga predmetno najheterogenija (od ne dugih govora na predstavljanju knjiga i intervjua za tjednik Hrvatska riječ, preko priloga jezikoslovne provenijencije – npr. o posuđenicama u govorima bunjevačkih Hrvata i odnosu tradicijske kulture podunavskih Hrvata i procesa globalizacije, pa do tema koje su neposrednije povezane s književnošću, kao što su kratki kritički osvrti na pojedina djela koja, prema Mikovićevoj ocjeni, spadaju u razdoblje i pravac postmoderne u ovdašnjoj hrvatskoj književnosti (dvojice Prćića – oca Milivoja i sina Dražena, Sekelja, Vojnića Purčara, Sarića i Franciškovića) ili pak autorefleksivni zapis o vrijednosti časopisa Klasje naših ravni,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=