118 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nikica MIHALJEVIĆ Kapuściński, nažalost, ne poznaje Ciliginih knjiga. Ciligin antikomunizam nije doktrinarne prirode. Nastao je iz živoga iskustva i neposrednoga uvida u logorašku stvarnost, ali ne zapada u drugu krajnost, krajnost mrzilačku, čime bi se poistovjetio sa svojim progoniteljima. Međutim, Kapuściński navodi drugačiji, sasvim suprotan slučaj, zapravo slučajeve. Riječ je o Alexanderu Weissberg-Cybulskom (1901. – 1964.), poljsko-austrijskom fizičaru, piscu i poduzetniku židovskoga podrijetla i Varlamu Šalamovu (1907. – 1982.), ruskome piscu i novinaru. Uhićeni su 1937.; prvi u Harkivu, gdje je radio kao inženjer na ugovor, a drugi u Moskvi.„Obojica su“, piše Kapuściński,„bila podvrgnuta mučenjima, strahovitim torturama, ponižavanjima od ruku krvnika iz NKVD-a. Potpuno nevini, čisti, čestiti ljudi.“. Weissberg je objavio knjigu Zavjera šutnje (London, 1952.), s predgovorom Arthura Koestlera. U srpskome prijevodu, Zavera ćutanja. Velika čistka u SSSR, knjiga je objavljena u Beogradu 1952. Šalamov, pak, objavljuje Kolimske pripovjetke (1954.-1970.); srpski prijevod Priče sa Kolime, Beograd, 1987. „Austrijanac Weissberg je čovjek Zapada“ – produžuje Kapuściński – „odgojen u kartezijanskom duhu racionalizma, u duhu kritičke i spoznajne misli. Šalamov je Rus do srži, nikad nije otišao iz Rusije, sa zapadnjačkom se mišlju susretao sporadično, sve je u njemu od početka do kraja rusko. Istovremeno je čovjek Zapada Weissberg gorljivi i uvjereni komunist, a čovjek Rusije Šalamov, kojemu je Moskva‘najbliži svjetski grad’, duboki antikomunist.“. Kako će se ponaosob nositi sa svojim logoraškim zatočeništvom, kako „prema cijelome košmarnome svijetu staljinističkih čistki, zatvora, logora, smaknuća, koji ih okružuje“? Weissberg je siguran da je završio u ludnici prepunoj sumanutosti, bezumlja, paranoje i apsurda. Kapuściński ga citira:„Riječ je o ekscesima razularenog aparata koji je u proturječju s bilo kakvim racionalnim tumačenjem... Uhvatio sam se za glavu. Jesam li završio u umobolnici?... Sve je to potpuna ludost. Nema riječi kojima bih opisao sve što sam proživio... [Te 1937.] otpočelo je natjecanje u sumanutosti“. Ali on ne odstupa od svojih komunističkih uvjerenja; piše:„Ja sam njemački komunist“, – dobacuje isljedniku – „i došao sam u ovu zemlju kako bih sudjelovao u izgradnji pouku i današnjim neznalicama i kojekakvoj služinčadi): „Mi, tradicionalno, poznajemo samo dvije krajnosti, a kao što je život pokazao, obje su netočne, opasno netočne. Jedni kod nas primaju nekritički sve što dolazi iz Rusije, oni svemu ruskom metanišu. Drugi ne priznaju takoreći uopće postojanje Rusije. Oni zamišljaju da se tamo samo ruši, da je tamo neka pustoš groblja; dozvoljavaju si tretirati jednu veliku zemlju kao nešto beznačajno, kao neku centralnoafričku selendru... Velika je zemlja Rusija. I ona treba i ozbiljno studiranje. I to sa stanovišta našeg naroda i naše države, naše psihologije, naše povijesti, našeg položaja i naših interesa“. Tada je NDH bila u ratu s Rusijom i staljiniziranim partizanskim pokretom kod kuće, ali Ciligi nije pala ni vlas s glave!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=