114 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ljubo KRMEK Narod je uspavan. Uljuljan. Čini se kao da ga nije briga ni kamo ide, ni tko ga vodi. Danas je, možda više nego ikad, nužno isticati razlike između dobra i zla, istina i neistina, kako za one koji su to zaboravili, tako za one koji stasaju i ne znaju. U autorovu izrazu nije ništa isforsirano, nijedna riječ ne strši ponad ostalih. Naprotiv, to je ispisan stihovni dnevnik koji, uza samokontrolu, istovremeno posjeduje prividnu lakoću i mirnoću unutrašnjeg toka svijesti. Ne luta i ne traga, ne eksperimentira i ne riskira, ide zacrtanim poetskim putem kojim stopu po stopu sigurno korača do konačnog uspjeha i priznanja, do zvijezda: Zvijezde ne mogu taknuti, mogu im samo mahnuti, doći ću ja jednoga dana gore, s pregrštom smijeha i bistrine. (Slijedim je, str. 13.) Jednostavnost izraza, oblikovana (u) ovim stihovima, kojima se otvaraju vrata nebeska, pokazuje kako je riječ o pjesniku kojemu je tiha kontemplacija naspram napetih a jednostavnih životnih formi bitna poetska odrednica. Stihove ne ispisuje žureći, jer zna da je oko svoga životnog stoga splastio svjetlosti koliko je mogao, da ju je nabacao s vjerom i radošću oko stožine. Vjeruje da će jednoga dana doći gore... osjeća... vjera se ne promišlja nego osjeća... i poeziju treba osjećati..., a onaj koji ne osjeća, taj i ne razumije. Ne razumije ni stihove Miljenka Stojića... ne razumije njihov usud... ne razumije usud nas zaljubljenih u Hrvatsku. Ljubo Krmek, Čapljina (BiH) www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=