113 Ljubo KRMEK KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Njegova poezija izrasla je iz duha vremena u kojemu živimo. Zrcalo je to kako nas samih, tako i naše stvarnosti. Polazišta i utjecišta ovoga pjesništva osobni su doživljaji, osobno iskustvo, te spoznaja i samospoznaja prolaznosti. Misaona, refleksivna poezija. Rese ju kršćansko i domoljubno nadahnuće u kojemu nerijetko prepoznajemo dobro nam znanu dugu cestu koja vodi put raja: Tako je dragocjena ona meni, shvaćam dok vijuga. Sada je to kralježnica života... (Slijedim je, str. 13.) Osnovni ton poezije Miljenka Stojića strogo je osoban. Poetsko-prozni govor, u kojemu najprije naziremo prozni tekst pa tek onda poeziju, jasan je, razgovijetan i upečatljiv. Premda se često sve čini poznatim i proživljenim – te preko toga prelazimo ne osvrćući se, Stojićeve pjesme čine da zastanemo i promislimo o naoko banalnim stvarima. Tu je dubina. Taj način kako tražimo-izražavamo svrhu življenja u prolaznosti, kako doživljavamo svoju povezanost s darovanim nam vremenom, svoju povezanost s drugima, s prirodom, s onime što je mnogo veće od nas samih, to je duhovnost. To je najdublji vrutak, najdublja vrulja odakle potječe Miljenkovo slovo, slovo koje se raslovljava diljem hrvatskoga ozemlja, ukratko – Duhovna Hrvatska. Kad to znamo, onda su nam jasni simboli u njegovoj poeziji: stradanja, Domovina, Domovinski rat, Hrvatska, Hercegovina, vjera, oprez, hod po pravome putu... Naše su stope takve kakve jesu, ali trag ipak treba ostaviti dubok, da nam se ne smiju, da nas pamte. (Tlapnje, str. 13.) Treba se boriti! Nikada posustati! Ma kako teško bilo! Treba ostaviti dubok trag! Za one koji dolaze za nama! Da nas mogu pratiti! Unatoč smijačima! Nada i vjera! To je snaga življenja! U njegovu slovu nema gorčine iznevjerenih očekivanja. Tu smo gdje jesmo. Nema ništa od pukog kukanja i ogovaranja. Pjesnička raspričanost nudi uvijek nove varijacije iste intonacije. Pa tako mrtvilu i apatiji, danas kao svojstvenim hrvatskome narodu, elegičnim tonom pjeva Uspavanku: U ovom trenutku moj narod spi. Tako bih ga rado probudio. Samo, kome da ga tada dam? Nikakva vođe na vidiku, tek opsjenari uzvikuju prazne riječi. (Uspavanka, str. 38.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=