108 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ dar, zalog za osvetu i iskupljenje obiteljske časti: no njega će pripovjedni lik u trenutku dugo pripremane katarzične euforije jednostavno razbiti i odbaciti. Pritom čitatelj saznaje ponešto i o mjestu krvavog događaja: riječ je o tramvajskom okretištu koje u vremenskom i duhovnom odmaku postaje čistilišno mjesto. Pripovjedačeva se osveta, naime, materijalizirala u snažnom izljevu bijesa uz puno buke te s ponekim umalo slavljeničkim pirotehničkim efektom, odnosno otjelovila se u noćnom obračunu sa starinskom bajunetom; tako se osveta, uz puno iskrenja, napokon urušila u doduše naporno, ali neopozivo kovanje oprosta. Slijedi povratak u utočišni prostor pripovjedačeva doma, završno mjesto obnove. Okretište je i u doslovnom smislu riječi „okrenulo“ uzburkanu svijest donedavne žrtve u stanje mirovanja, što se počelo realizirati na dva razboja: u zagrebačkoj svakodnevici pripovjedač se počinje najprije strpljivo, zatim spokojno pa i s užitkom uključivati u bezazlene igre vlastita djeteta, hraneći se blagodatima dječje nevinosti, njegovim neznanjem o svijetu, dakle nastaviti u okvirima normalna života u kojemu je svako vrijeme provedeno s djetetom „sveto vrijeme ljubavi“ („Živ sam i dobro mi je; život se polako vraća svojoj svakodnevici, što ćemo danas za ručak.“; 104). Istodobno u njemu sazrijeva volja za pisanjem („Malo poslije počeo sam pun osjećaja i želja kovati planove za novi roman.“; 105); u planu je najprije simboličan roman-doskočica, za koji počinje skupljati foto-dokumentaciju (grafite s višeznačnim slovom U za roman koji će sadržavati kopije samo toga jednog slova, bez obzira apostrofira li ono u negativnom smislu pojam ubojstva, ustaštva ili nečega trećeg). No iz sljedeće autometafikcijske napomene nazire se i kovanje plana o fikcionalizaciji mračnog događaja na okretištu, kojim će autor potvrditi vlastitu slobodu u kreativnoj igrivosti s riječima, svjestan da pritom može raditi što hoće:„pucati, vraćati iz mrtvih, ponovno ubijati; da, tako ću se najbolje osvetiti“; 72). No iz završne napomene o ožiljku koji ne može zaboraviti postaje jasno kako je duboko onaj fabularno nevidljiv događaj urastao u tkivo ove jedinstvene Karakašove priče, koja po uzoru na pravi suspense čitatelje ostavlja u stanju neizvjesnosti pa i strepnje pred pitanjem: može li itko uopće razumjeti, odnosno prodrijeti u tajni život zla. Dunja Detoni Dujmić, Zagreb www.stav.com.hr
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=