107 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI i uzdisaji, ne znam čiji; neki su vjerojatno i moji (33); „Vani lete ptice, jedna je upravo proletjela u zlatnoj krletki“ (42). Kretanje je još uvijek silom prilika zakočeno, ali duh pokušava svladati tijelo i pokrenuti ga („Sestra mi objašnjava da moram hodati, kretati se, dolazi do mene, pokušavam se osoviti na noge: bolovi su strašni, noge klimave...“ (47). No unatoč fizičkoj patnji i opsjednutosti mislima o osveti, pripovjedačeva usmjerenost na detalje s vremenom počinje pokazivati crnohumornu, ironijsku, mjestimice i grotesknu crtu: pacijent koji odlazi kući podsjeća ga na klokana, stažist koji mu vadi konce sliči trbuhozborcu, bolnička žarulja svijetli poput Kiklopova oka. Tu je i groteskna fantazija u gostionici: „Nešto bih pojeo“, rekao sam, a čovjek koji nije imao lice donio mi je u zdjeli komad topla i drhtava mesa, upitao sam:„Što vam je to?“. On se ljubazno naklonio i rekao:„Vaša slezena.“ (70). U idućem prostornom odredištu pripovjedač donekle tjelesno osposobljen s obitelji putuje na more, odnosno ponovno kreće u potragu za rasterećenjem od prošlosti. No to kretanje više nalikuju bijegu, odnosno neuspjelom odmaku od zbilje, jer mu je svijest i dalje opčinjena nedavnim agresivnim napadom na vlastiti fizički i duhovni integritet te promišljanjima o smislu osvete. Zato bismo nakon prvog zavičajnog toposa osvete te drugog bolničkog toposa boli, taj morski prostor mogućeg opuštanja mogli nazvati toposom neuspjela bijega od zastrašujuće svakodnevice. Stoga se i na tome mjestu pripovjedač kraće zadržava, jer se ne može prilagoditi čak ni najbližima, a sve što je prirodno i lijepo za njega je u isti čas okrutno i užasno; no prije prisilnoga povratka, odnosno ponovljenoga bijega kući, svjestan neprovidnosti pa i nedovršenosti svega što ga okružuje, pisac se ironijski obračunava s nekim sporednim bićima, napose pri slučajnim susretima sa životinjama, primjerice: iracionalna nepodnošljivost prema nedužnom žutom mačku, lov na osu, cvrčci koji zvukom podsjećaju na mehanizam bombe za ubijanje, mrcvarenje štakora, nešto kasnije, groteskni pokušaj fotokopiranja guske. Potom priča nepogrešivo slijedi samotno premještanje na zagrebački prostor na kojemu se agresija i dogodila, što je zapravo rezultat zatvaranja kružnog pripovijedanja te početak uvoda u pripovjedačevu katarzu. I dok se dotad u tog pripovjednog promatrača sve što ga okružavalo u njegovoj svijesti odmah pretvaralo u strah („za svakog tko me pogledao mislio sam napada me“; 71), u tom još uvijek uznemirenom urbanom okruženju strahovi ipak oprezno počinju blijedjeti („...još se jedino bojim voziti u tramvaju ako netko sjedi iza mene“; 71). S vremenom njegovo naoko besciljno lutanje zagrebačkim ulicama poprima sve suženiji radijus i on se nesvjesno približava mjestu gdje se napad dogodio; na tome mjestu čitatelj nailazi na nekoliko šturih naznaka mogućeg povoda za pokušaj ubojstva („znao sam da ću trpjeti zbog svojih knjiga i intervjua“; 71). U tom času na scenu stupa ona slikovito rečeno„čehovljevska puška iz prvoga čina“, odnosno, stari obiteljski ratnički trofej kao djedov simboličan
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=